DRAGAN OSTOJIĆ: Moj karakter je iskovan na Majevici
I nakon mnogo godina provedenih u Americi, često mi se vraćaju slike jutra na Majevici, pogleda na brežuljke i osjećaja slobode koji sam imao kao dječak. Kada dođem u Priboj, imam osjećaj da se vraćam sebi i svemu onome što me oblikovalo. To su uspomene koje vrijeme ne može izbrisati
piše Marko ŠIKULJAK foto Borislav ZDRINJA
Životna priča Dragana Ostojića jedan je od zornih primjera kako mjesta koja smo gledali prvi put postajući svjesni sebe i svijeta oko nas, ostavljaju najsnažniji utisak. A po Draganovoj tvrdnji, oblikuju i karakter. U dokumentima mu kao mjesto rođenja piše Njujork, mjesto za koje mnogi smatraju da je centra svijeta. Školovao se u Americi, radio širom svijeta, ali Majevica… Ona ga je oblikovala i ponovo prizvala sebi, da na njoj gaji goveda, pokrenuvši savremenu farmu na kojoj je uveo svjetske standarde uzgoja.
– Rođen sam u Njujorku, ali bih rekao da me je kao čovjeka oblikovala Majevica. U Americi sam rođen i kasnije se školovao, ali sam svoje najvažnije godine odrastanja proveo na Majevici, u Priboju. Tu sam naučio šta znače porodica, poštovanje, rad, zajedništvo i osjećaj pripadnosti. Amerika mi je dala obrazovanje, profesionalne prilike i širinu pogleda na svijet, ali mi je Majevica dala karakter. Ljudi sa Majevice imaju posebnu toplinu i iskrenost. Ovdje se čovjek cijeni po tome kakav je, a ne po tome šta posjeduje. Upravo ta jednostavnost, gostoprimstvo i međusobna povezanost ljudi vezali su me za ovaj kraj i učinili da mu se uvijek vraćam. Gdje god da sam živio i radio, Priboj i Majevica su uvijek bili dio mene. Najviše pamtim bezbrižne dane provedene u prirodi. Sjećam se šuma, livada, seoskih puteva, rada na imanju, druženja sa prijateljima i okupljanja porodice. Pamtim miris sijena, zvuk stoke na pašnjacima i večeri provedene uz priče starijih. I nakon mnogo godina provedenih u Americi, često mi se vraćaju slike jutra na Majevici, pogleda na brežuljke i osjećaja slobode koji sam imao kao dječak. Kada dođem u Priboj, imam osjećaj da se vraćam sebi i svemu što me oblikovalo. To su uspomene koje vrijeme ne može izbrisati.
Od prevodioca u međunarodnim vojnim misijama stigao je do rukovodeće pozicije u velikoj američkoj kompaniji. Taj profesionalni put ipak nije bio ni brz ni lak kako to izgleda u ovom kratkom sažetku.
– Počeo sam radeći kao prevodilac u međunarodnim vojnim misijama, gdje sam naučio koliko su komunikacija, razumijevanje različitih kultura i odgovornost važni u poslu. Kasnije sam se vratio u Ameriku, završio školovanje na Univerzitetu Stony Brook i nastavio da gradim karijeru korak po korak. Svaka pozicija nosila je nove izazove i nova znanja. Trudio sam se da uvijek budem spreman da učim, preuzimam odgovornost i radim više od onoga što se od mene očekuje. Vjerujem da su upravo upornost, disciplina i pošten odnos prema ljudima bili ključ mog profesionalnog napretka.
Njegov drugi povratak na Majevicu započeo je izgradnjom kuće, koja je trebala da bude mjesto povratka i porodičnog orjentira. Potom je proširio djelatnost, počeo je da otkupljuje i obnavlja majevičke udžere, smješta ih u dvorište i čuva ih kao orjentir za generacije, koje će moći vidjeti kako se nekad živjelo i radilo.
– Kada sam odlučio da se ozbiljnije vežem za Priboj, želio sam da stvorim mjesto kojem će se moja porodica uvijek vraćati. Zato sam sagradio kuću koja za mene predstavlja sve troje – dom, uspomenu i poruku budućim generacijama. Želio sam da moja djeca i unuci znaju odakle potiču i da imaju mjesto koje će ih povezivati sa korijenima. Kuća nije samo građevina. Ona predstavlja vezu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše porodice. Za mene je to mjesto gdje se osjećam najmirnije i gdje me svaki dolazak podsjeti koliko volim Priboj i Majevicu. Ideja za udžere je nastala iz želje da sačuvam dio tradicije i načina života koji je obilježio Majevicu. Tokom godina gledao sam kako mnogi stari objekti propadaju i nestaju, a sa njima polako odlaze i priče o ljudima koji su ovdje živjeli i stvarali. Zato sam odlučio da, koliko mogu, sačuvam dio tog nasljeđa. Ne gledam na te objekte samo kao na stare građevine, već kao na svjedoke jednog vremena. Kada neko prošeta kroz taj prostor, najvažnije mi je da osjeti autentičnost, mir i povezanost sa istorijom i tradicijom ovog kraja.Ovo Etno selo je prije svega lična priča i porodična ostavština. Nastalo je iz ljubavi prema Priboju, Majevici i želje da se sačuva dio našeg nasljeđa za buduće generacije. Međutim, vjerujem da ono ima potencijal i za razvoj turizma. Danas ljudi sve više traže mir, prirodu i autentična iskustva. Majevica može ponuditi upravo ono što mnogima nedostaje – čist vazduh, domaću hranu, netaknutu prirodu, tradiciju i sporiji tempo života. Vjerujem da bi mnogi ljudi iz gradova rado proveli nekoliko dana ovdje kako bi se odmorili i osjetili ono što ovaj kraj čini posebnim.
Pored spasavanja kulturnog nasljeđa, Dragan Ostojić je odlučio da na Majevicu donese svjetske standarde u oblasti poljoprivrede, pokrenuvši savremenu farmu za uzgoj tovnih goveda. Svjesnim odabirom renomirane francuske rase šarle i sistema „krava-tele“, on je napravio snažan zaokret u odnosu na tradicionalno mliječno govedarstvo ovog kraja. Ova vrhunska rasa, prepoznatljiva po izraženom kvalitetu mesa i snažnoj konstituciji, idealan je izbor kad je riječ o proizvodnji usmjerenoj na dobijanje mesa.
– Ljubav prema prirodi i životu na selu dovela me je do stočarstva. Oduvijek sam smatrao da Majevica ima izuzetne prirodne uslove za uzgoj stoke. Zato sam odlučio da razvijam farmu sa rasom koja je prvenstveno namijenjena proizvodnji kvalitetnog mesa. Odlučio sam se za tovno govedarstvo jer vjerujem da ono bolje odgovara prirodnim uslovima ovog kraja. Majevica ima odlične pašnjake i prirodno okruženje koje omogućava kvalitetan uzgoj. To je posao koji zahtijeva mnogo rada i posvećenosti, ali za mene predstavlja i način da ostanem povezan sa zemljom i tradicijom kraja koji volim. Stočarstvo danas nije jednostavan posao. Troškovi rastu, tržište je zahtjevno i potrebno je mnogo strpljenja. Ipak, vjerujem da uz dobru organizaciju, znanje i dugoročan pristup može biti uspješno. Zadovoljan sam onim što smo do sada postigli, ali uvijek postoji prostor za napredak. Kada bih ponovo počinjao, vjerovatno bih još ranije počeo sa ulaganjima u zemljište i infrastrukturu, jer su to temelji svakog ozbiljnog razvoja u poljoprivredi.
Ostojić je inicirao osnivanje Princip festa u Priboju, kao događaja koji će povezivati mlađe generacije sa njihovim korijenima, istorijom i identitetom. Festival iz godine u godinu okuplja veliki broj posjetilaca, promovišući domaću kulturu, narodne običaje i potencijale Majevice, čime je postao prepoznatljiva tačka na kulturnoj mapi ove regije.
– Ideja za Princip fest nastala je iz želje da se kulturni i društveni život u našem kraju dodatno obogati. Smatrali smo da Priboj i Majevica zaslužuju manifestaciju koja će okupljati ljude, promovisati kulturu, istoriju i tradiciju ovog kraja. Osnovni motiv bio je stvaranje događaja koji će povezivati ljude, posebno mlađe generacije, sa svojim korijenima i identitetom. Danas festival predstavlja priliku da se Priboj i Majevica predstave široj publici. To je mjesto susreta ljudi, razmjene ideja i promocije svega onoga što naš kraj čini posebnim. Meni lično predstavlja veliko zadovoljstvo kada vidim da se ljudi okupljaju, druže i da manifestacija živi iz godine u godinu. Organizacija nije jednostavna i zahtijeva mnogo truda, ali podrška ljudi iz ovog kraja daje dodatnu snagu da se kontinuitet održi.
LIČNA DIPLOMATIJA
Koji metod diplomatije primjenjujete kada strancima treba da predstavite vrline našeg naroda?
– Najbolja diplomatija je lični primjer. Trudim se da kroz gostoprimstvo, iskrenost i poštovanje pokažem ono najbolje što nosimo. Uvijek ih pozivam da dođu, upoznaju ljude, probaju domaću hranu i osjete način života na Majevici. Najljepše mišljenje o nama formiraju upravo kroz lično iskustvo. Gostoprimstvo je jedna od najvećih vrlina našeg naroda i nešto po čemu smo prepoznatljivi.
RODNI KRAJ JE JEDAN JEDINI
Kako objasniti zašto se vrijedi vraćati zavičaju, šta biste poručili mladim ljudima koji danas razmišljaju samo o odlasku?
– Razumijem mlade ljude koji žele da odu i steknu nova iskustva. I sam sam živio u različitim sredinama i znam koliko to može značiti za lični razvoj. Međutim, uvijek bih im poručio da ne zaborave odakle su krenuli. Zavičaj nije samo mjesto na karti. To su korijeni, porodica, uspomene i identitet. Možete živjeti bilo gdje u svijetu, ali je važno da ostane veza sa mjestom iz kojeg potičete. Ja sam imao priliku da živim i radim u Americi, da upoznam različite ljude i kulture, ali me je srce uvijek vraćalo na Majevicu. Priboj je mjesto kojem se uvijek vraćam sa posebnim emocijama. Zato vjerujem da čovjek može otići daleko, ali ne treba da zaboravi svoj kraj. Upravo u tome je prava vrijednost povratka.
