Bob Čepmen: Nemojte biti menadžeri, budite lideri

Ovo su riječi američkog biznismena i vizionara Boba Čepmena izgovorene na beogradskom Ekonomskom fakultetu, na kojem je predstavio model „humanog vođstva”. Riječ je o modelu koji promoviše zamjenu tradicionalnih praksi upravljanja liderstvom, koje podrazumijeva brigu o radnicima, kao i savjestan i odgovoran menadžment.

„Liderstvo nije posao, već privilegija. Želim da prepoznate da je prilika da vodite druge ljude privilegija, ali i da su za to potrebne vještine, ali i hrabrost”, istakao je Čepmen.

Model „humanog vođstva” prvo je počeo da primjenjuje u svojoj kompaniji „Barry-Wehmiller”, koja je lider u industriji pakovanja, inženjerstva i IT konsaltinga, a koja je od osamdesetih godina do danas rasla od 20 miliona do 2,5 milijardi dolara procjenjene vrijednosti.

Citirajući istraživanja rađena u SAD koja pokazuju da čak 88 odsto Amerikanaca osjeća da radi za kompaniju koju nije briga za njih, a da je tri četvrtine bolesti uzrokovano stresom (najveći uzrok stresa je posao), Čepmen tvrdi da je situacija svuda ista, s obzirom na to da kompanija „Barry-Wehmiller” posluje u cijelom svijetu.

Učili su me da upravljam, ne da vodim

„Moja unuka Ejden ima 22 godine i završila je poslovnu školu u Koloradu. Kada je završila srednju školu, svi su nazdravljali, veselili se i bili su uzbuđeni što će da krene na fakultet. Međutim, meni su oči bile pune suza. Vidite i zašto. Zašto bih bio uzbuđen što će i moja unuka da radi u takvom svijetu, budući da je vjerovatnoća 88 procenata da neće imati profesionalno nagrađenu karijeru i da ne bi bila vrednovana na svom poslu?!”, kaže Čepmen.

Kako kaže, njega su tokom školovanja učili kako da bude menadžer a ne lider. Pohađao je časove menadžmenta, stekao zvanje menadžera, dobio posao u menadžmentu. I šta je pokušao da uradi? Ono za šta je tokom čitavog života bio školovan – pokušao je da upravlja ljudima.

„Postoji li neko u vašem životu kim možete upravljati, neko u vašem životu koji želi da se njime upravlja? Potrebni su nam lideri, treneri i mentori. Upravljanje je manipulacija drugima radi sopstvenog uspjeha. Liderstvo je upravljanje životima zasnovano na povjerenju. Kroz školovanje sam naučen da ljude gledam kao objekte za lični uspjeh i moje obrazovanje se uvijek ticalo mene i mog uspjeha: steći dobru diplomu, zaposliti se u dobroj firmi, zaraditi novac – i to je put do sreće”, govori tvorac modela „humanog vođstva”.

„Mnogi me pitaju: ’Kako opravdavate to što ulažete u svoje ljude?’ Ja im odgovaram pitanjem: ’Kako vi opravdavate to što ne ulažete u svoje ljude, koji su naš najdragocjeniji resurs? ’

Putovanje ka istinski ljudskom liderstvu, kada imamo tu privilegiju, u stvari se tiče ljudi, svrhe i rezultata. Dakle, započinje osnovnom odgovornošću prema ljudima, vašom brigom znajući da ćete da utičete na njihovo zdravlje i njihov odnos prema porodici. Nastavlja se svrhom koja inspiriše i pokazuje se u rezultatima, jer na kraju stvaramo vrijednost. To je ključ. Moramo preći put od toga da smo mi menadžeri do toga da smo lideri. Od manipulacije do odgovornog vođstva, od mene do nâs”, govori ovaj vizionar.

Zašto posao ne bi bio zabavan?

Bob Čepmen je doživeo tri transformacije, koje su ga „prebacile” iz tradicionalnog menadžmenta u liderstvo.

„Prvo sam, 1997. godine, rekao sebi: ’Zašto posao ne može da bude zabavan? Zašto to nazivamo radom?’ Tada sam kreirao neke motivacione programe, koji su pozitivno uticali i na rezultate, a i primijetili smo veliku promjenu u raspoloženju radnika. Ljudi su počeli da se zabavljaju i počeli su da stvaraju vrijednost.

Druga je uslijedila kada sam shvatio da mi svoje ljude imamo 40 sati nedeljno. Kada shvatite da ste 40 sati nedeljno odgovorni za te ljude i da će to kako se ophodite prema njima uticati na njihovo zdravlje i osjećaj svrhe, to je velika odgovornost.

Treća se dogodila na vjenčanju ćerke mog prijatelja. Dok su svi bili fokusirani na dva dragocjena bića, ja sam počeo da razmišljam da mi u sklopu kompanije imamo 12.000 ljudi širom svijeta, koji su jednako dragocjeni kao i taj mladić i ta mlada dama. Svaki čovjek koji radi za mene nečije je dragocjeno dijete i način na koji se prema svima njima odnosim duboko će uticati na njihov i život njihovih najbližih”, rekao je Čepmen.

Čepmen, koji sa suprugom, Sintijom, ima šestoro djece i dvadesetoro unučadi, priznaje da je uzimao časove roditeljstva, koji su mu pomogli da bolje shvati kako treba postupati ne samo sa djecom već i sa odraslima. Kako kaže, morate im udjeljivati komplimente, javno ih pohvaliti. Tako su u okviru kompanije napravili program čiji je cilj pronaći dobrotu, istaći dobrotu i reći „hvala”.

Pobjednik za prepoznavanje dobrote dobija crveni sportski automobil, koji može da vozi nedelju dana. Ponosni vlasnik titule najboljeg kolege, ne najboljeg radnika.

Čepmen, koji je do sada intervjuisao više od 500 pobjednika ovog neobičnog takmičenja, kaže da svi oni nakon pobjede ističu tri stvari. Da je to najznačajnije priznanje u njihovom životu. Zovu supružnika i govore da su pobijedili i kažu da će majku provozati u automobilu – ne oca, uvijek je to majka – ističe Čepmen.

Zašto je to tako?

„Zato što je od ljudi sa kojima svaki dan rade a nisu imali pojma šta o njima misle. Supružnika zovu da kažu da su pobijedili. To su reči koje koriste, ali zapravo žele da kažu: ’Koliko si srećan zato što si sa mnom!’ A majku bi prvo da provozaju jer se otac uvek gleda kao izvor postignuća, a majka kao izvor dobrote. Na taj način žele prvo da se vrate svom izvoru dobrote da mu kažu da su postali dobri ljudi”, rekao je.

Slušanje je ključ uspjeha

„Kada je naš tim pokrenuo tu ideju da moramo menadžere da pretvorimo u lidere, krenuli smo sa lekcijama slušanja. Rekao sam: ’Zašto moramo da učimo odrasle ljude da slušaju? Pa svi znamo kako da slušamo!’ Tim me je nadglasao i odlučili smo da nam trodnevni intenzivni kurs empatičnog slušanja bude polazna tačka. Nekoliko mjeseci kasnije, dok sam bio u Mineapolisu, prišla mi je jedna mlada dama i rekla mi da je pohađala moj kurs i da joj je on promijenio život. Nisam mogao da vjerujem. Rekla je: ’Sada znam kako da odgajam svoje dijete.’”

Ovaj susret mu je, kako kaže, otvorio i srce i um. Počeo je da putuje po zemlji i sluša mišljenja onih koji su pohađali kurs empatičnog slušanja. Reakcije su bile nevjerovatne. Kurs je spasavao brakove, mirio posvađane rođake, približavao djecu i roditelje… Poenta je bila da niko nije rekao „Kurs mi je pomogao da budem bolji računovođa” i slično, već „Uticao je na moj privatan život”. „Bio sam duboko dirnut. Sintija i ja sada imamo neprofitnu organizaciju. Posjećujemo gradove, imamo oko 70 profesora koji predaju širom zemlje”, rekao je.

„Intervjuisao me je profesor univerziteta u Vašingtonu prije četiri godine. Nakon dvosatnog razgovora, rekao mi je da sam prvi direktor s kojim su ikada razgovarali a da nije razgovarao o svom proizvodu. Rekao sam da smo o proizvodu razgovarali sve vrijeme, a to su naši ljudi. Neću otići u grob ponosan na velike mašine, otići ću ponosan na ljude koji su projektovali i izgradili tu mašinu”, završio je svoje izlaganje Čepmen.