Marina Cvetić: Zaljubiti se u vino je kao kad vas lijepa žena ne pušta

NAJPOZNATIJA VINARKA U EVROPI, čije je piće bogova, sa njenim imenom i prezimenom, najbolje u Italiji i među najcjenjenijim u svijetu, već 20 godina u oblasti Abruco na 320 hektara vinograda, podijeljenih na 14 gradova, godišnje proizvede 2,1 milion flaša vina i izveze u 36 zemalja, od SAD do Japana

Kada je prije 23 godine Gianni Masciarelli (Đani Mašareli) svoja vina nazvao imenom Marine Cvetić, bio je to gest ljubavi, velikog poštovanja prema supruzi, majci njegovo troje djece ali i vjernom biznis partneru. Čime je oblast Abruco stavio na vinsku kartu svijeta i uveo potpuno nov standard u moderan uzgoj sorti grožđa. Danas, vinarija Masciarelli posjeduje oko 320 hektara vinograda, podijeljenih na 14 gradova u četiri provincije: Kjeti, Teramo, Peskara i Akvila, proizvodi 14 različitih sortnih vina i godišnje plasira 2,1 milion flaša u 36 zemalja, od SAD do Japana (i BiH). Na čelu ove vinske imperije, poslije Đanijeve smrti (2008.), nalazi se Marina (46), najhrabrija vinarka Evrope a u svijetu je među 30 vodećih dama. Otuda je Francuzi i dočekuju kao zvijezdu.

Villa Gemma Roso 2000-te proglašeno je za najbolje crveno vino u Italiji

Osim vina, raširila je proizvodnju maslinovog ulja visokog kvaliteta, a zahvaljujući kupovini i pažljivoj restauraciji Masciarelli palate, Castello di Semivicoli, vinski turizam je razvila na visok nivo.
Đani Mašareli je od djeda naslijedio ljubav i strast prema vinogradima i dobrom vinu, koga je prvo u njegovom malom podrumu skromno proizvodio; kako bi udovoljio strasti i želji. Ali, 1987. na moru slučajno upoznaje Marinu; iz tog susreta rodila se privatna i profesionalna veza.
Rođena sam u Beogradu, jedno vrijeme smo živjeli u Dalmaciji, potom u Austriji, Njemačkoj. Moja majka je iz okoline Splita. Djed je pravio velike vinske bačve od kestenovog drveta i proizvodio vino, a ja sam mu, još kao kao mala, pomagala. Sjećam se kako me je boljela glava od vina. Imala sam 12-13 godina kad sam počela da radim, kupujem vina i kući s roditeljima pijem. Pa kad sam upoznala Đanija, bilo je prirodno da me njegov posao zainteresovao. Bilo je to u Makarskoj 1987. dok sam još studirala tehnologiju, kad sam raskinula s dečkom iz Crne Gore. Upala sam u depresiju i odlučila da ostavim studije, na drugoj godini. Otišla sam kod tetke na more da odlučim šta ću biti kad porastem. Imala sam 20 godina, Đani 30. Bio je prvi muškarac koji nije rekao da imam lijepu kosu i oči. Nije davao komplimente, nije se otkrivao, ali mi je često slao poklone. Onda me jedne noći pozvao i rekao da dolazi u Beograd. Krenuo je u deset uveče iz Italije, i u cugu prešao 1.400 kilometara. Poslije me pozvao da dođem kod njega, na neku svadbu i da mi pokaže svoj kraj… A, u stvari, isprogramirao da se ženi. On, kad se zaljubi u nešto, bilo da je to zemlja, kola ili traktor, dok to ne kupi, ne spava… Iako je do tada imao čvrst stav da se nikada neće ženiti, a i ja sam uvijek bila protiv braka, ubijedio me je da radim za njega, poslao mi ugovor i avionsku kartu u jednom pravcu.

Jednom sam, poslije višemjesečnih napora, odlučila da u ponedjeljak budem depresivna i ne radim. Ali, već poslije pola sata i zvonjave telefona shvatila sam kako ću morati da odložim depresiju

Nedvosmislen poziv?
– Ili, sudbina… Preselila sam se kod njega i počela da radim kao njegov sekretar. Italijanski sam učila preko pjesama Erosa Ramacotija – sto riječi čije značenje nisam znala. Đani bi me nešto pitao na italijanskom, a ja sam mu odgovarala iako nisam imala pojma šta sam mu rekla. To nam je bila fora. Malo sam pričala engleski, malo njemački, a on nije imao nikoga ko zna strane jezike. Italijanski je lijep jezik, u roku od dva mjeseca sam bila skroz autonomna.

U trenutku kad ste stigli u Italiju, region Abruco je bio siromašan, vino slabog kvaliteta. Ubrzo se sve promijenilo a legenda tvrdi da je vaša pozitivna energija učinila čudo!
– Ne samo moja. Bilo ko, ko ima motivaciju, porodicu, svrhu i cilj života, kad se sklapa pazl, ideje brzo uspijevaju. Do mog dolaska, Đani je bio sam. Imao ideje, ali ta prava motivacija koja te drži noć i dan, ta ljubav, strast, snovi… To nas sve drži, mobiliše, daje snagu koju običan čovjek bez motivacije, strasti nikada ne može ostvariti. Moraš da imaš nešto unutrašnje, turbo-dizel koji te pokreće, posebno kad imaš probleme. Ako imaš strast, za svaki novi problem imaćeš i soluciju. Kad nađeš srodnu dušu s kojom razgovaraš očima, koja te razumije i prati, koja te mijenja… Ja sam više racionalna, a Đani je bio kreativan i pun fantazije. Taj spoj je bio idealan. Što je rijetkost, pogotovo u odnosu muškarca i žene. Dao mi je veliko povjerenje, možda isuviše, ali trudila sam se preko discipline, organizujući firmu, da to povjerenje nikad ne iznevjerim.

Ako imaš strast, za svaki nov problem imaćeš i soluciju

Nekada je Abruco bio siromašan stočarski kraj. Poslije Dugog svjetskog rata Italija je pomažući nerazvijenim omogućila da u ovo mjesto dođu Jamaha, Honda, P&G, papmers. Ljudi su počeli da dobijaju poslove, okrenuli su se poljoprivredi i ručnom radu… Život u selu San Martino Sula Maručina sa 880 stanovnika bio je težak. Gledali su me kao stranca, trebalo je stalno da im se dokazujem. Bila sam tiha, nisam mnogo govorila. Nerviralo me je što sam svakog dana morala da jedem pastu. Nedostajali su mi sarma, burek i pita. Problem je bio što se oni uopšte nisu družili, izlazili ili zabavljali. Preko dana su radili, a uveče u kućama živjeli uz televiziju. A ja sam voljela muziku, da plešem na ulici. Jedino mi je prijala klima. Abruco ima bar 300 dana godišnje sunce, priroda je bajkovita i nikad ne možete biti tužni. Kao grožđe sam, klima mi je važna. Na kraju, prihvatila sam ih onakve kakvi jesu. Kada sam rodila prvu ćerku, bilo mi je lakše. Od flašica i pelena nisam imala vremena da razmišljam o bilo čemu, a onda sam se bacila na posao i srcem i dušom.

Je li bilo trenutaka krize i razmišljanja o odustajanju?
U početku je u kancelariji radila Đanijeva sestra, koja nije voljela vino pa je odlučila da se uda. Ja sam htjela da se bavim enterijerom i usavršavam jezik, ali je Đani insistirao da radim. Nije mi se sviđao njihov konfuzni sistem poslovanja, trošilo se mnogo novaca, vremena i energije. Više sam njemački tip. Našli smo sposobnu sekretaricu, a ja sam počela da šaljem uzorke vina po Italiji gdje se nije lako izboriti i dokazati, zbog prevelike konkurencije i prezasićenog tržišta; oko 2.500 vinarija aktivno proizvodi vino, a ima ih više od 25.000. Posebno je teško za proizvođače koji nisu iz Toskane i Pijemonta, čuvenih vinarskih regija. Htjela sam nešto da promijenim, a kako sam ratoborna, zakačila sam se za telefon i krenula da po svijetu radim marketing sa srcem. Ponekad sam se osjećala kao Jovanka Orleanka. Napravila sam pristojan cjenovnik, ugovarala s ljudima, ubjeđivala ih, i odmah se osjetila bolja atmosfera. Htjela sam da mužu pokažem kako se žene razlikuju jedino po dužini kose i haljini pa sam u kancelariju postavila sve dame. Pokazalo se da su precizne i umješnije u razgovoru s kupcima, i da nisu slabiji pol ni na njivi. 

Kada je nastalo vino sa vašim imenom?
– Rođeno je 1991. a etiketa je izašla poslije dvije godine. Radila sam u kancelariji za kompjuterorn, a Đani je pravio eksperimente u kantini. Taman sam završavala posao, kada me je zamolio da probam nešto. Uobičajeno sam stavila čašu ispred nosa, bez ikakvih očekivanja, a kad sam otpiIa gutljaj, otelo mi se: Vau, ovo je fantastično, nevjerovatno. Rekao je: ‘To je tvoje vino’. Objasnio mi je da će to biti naše novo vino, koje će izaći za pola godine. Trebalo je samo da ga flaširamo, i izvučemo dvije-tri hiljade komada. Bilo je sasvim svježe, imalo je dobru kiselinu, snagu, osjećalo se sunce i nekako mi je bilo ženstveno. Tada je Đani rekao: Zvaćemo ga ‘Marina Cvetić’. Ne dolazi u obzir, ne sviđa mi se moje prezime – bio je moj odgovor. U početku sam bila skeptična, a poslije mi je postalo drago. Carinici kad vide dokumenta, razvuku osmijeh i pitaju: ‘Vi ste ta čuvena Marina Cvetić?’ na šta je muž odgovarao: ‘Jeste, ja sam njen tjelohranitelj’. Jedan od razloga što je odlučio da se tako zove je i taj što smo bili u dobroj simbiozi. Odlično se slagali, u braku smo bili 20 godina, a to nije nimalo jednostavno.
Proizvodnja je počela da se širi, stizale su nove i sve veće porudžbine. Narasle su i površine pod vinogradima i broj buradi u podrumima. Poslije sedam godina ljudi su se polako raspitivali za vina Mašareli. Počeli smo da putujemo, organizujemo degustacije… Kada je vila džema roso 2000-te proglašeno za najbolje crveno vino u Italiji, znali smo da je to pravi put. Svi su bili skeptični, počev od onih koji tu žive. Proizvodili su mnogo, ali nisu imali kvalitet. Ipak, pobijedili smo predrasude da su to samo jeftina vina za supermarkete. Smatralo se da je proizvodnja vina obično hobi za francuske plemiće, a u Italiji postoje familije koje to rade vijekovima i imaju hiljade hektara zemlje. Muž je bio sin šofera i domaćice, moj otac bravar, a mama radnica u fabrici duhana. Više nego skromna porijekla, kojim se dičim. Đani je napustio ekonomski fakultet tri ispita pred kraj jer je zaključio da mu ničemu ne služi. Imao je 24 godine, staru napuštenu kuću, dva i po hektara zemlje i ogromnu želju da uspije. Vjerovao je u svoj projekat, žrtvovao se i gledao naprijed, nije ga zanimalo što njegovi prijatelji idu na ljetovanje i u provod, bio je koncentrisan samo na svoj proizvod. Mislio je samo na dobre plantaže, uzimao samo najbolje klonove grožđa, najkvalitetnije drvo koje stoji iza lozica…

Ipak, vaše ime je stub vinarije Mašareli.
– Sigurno je da sam dala snagu i identitet tom vinu. To mi je čak i Đani priznao. U svijetu smo bili jedini bračni par poznat po vinima. Muž je dozvolio da budem popularna i da smo ravnopravni. Sloga kuću grad, ali i vinarije i plantaže. Moja starija ćerka me zove, generale.

Kada je Đani umro 2008. najstarija ćerka je upravo dostizala punoljetstvo, a vi ste bili pri kraju trudnoće sa najmlađom…
– Od prvog dana smo moj muž i ja radili na autonomnosti firme. Šeljeli smo da formiramo naše ljude, ekipu, da svako od njih mora da ima u sebi 10 posto Marine i 10 posto Đanija, da shvataju ideje. Zbog čega mora kvalitet, zašto radimo svakog dana do 10 sati uveče, zašto subotom i nedjeljom, zašto je disciplina neophodna?! Šta vrijedi ako nisi uspio da na tvojoj ekipi primijeniš sopstvenu ideju, koncept, da im objasniš filozofiju…
Možda Marina sutra ode na godinu dana u Australiju i krene da se bavi nečim drugim, ali koncept moraju svi da shvate i da ga primjene. Nema šale, nema gledanja. Kad moja ćerka uđe u kancelariju, zna se: ti si Marina, ja sam Mirjam, mi nismo majka i ćerka. To je važilo i sa mojim mužem. U kancelariji svako zna svoje mjesto i svoju odgovornost, niko se ne miješa drugome u posao. I to mora da da rezultat, moramo da damo gol!
Situacija postaje kompleksna za cijelu Italiju po pitanju vina, sve je veća konkurencija u svijetu. Počele su gotovo sve države da proizvode vino, i Engleska i Danska. I Rusiju treba ubrojati. Prije samo 15 godina, znalo se: Italija, Francuska, Španija, a danas je ogroman proizvođač Čile, Argentina. Tržište je uvijek skoro isto, a proizvođači se ubrzano šire i ako nemaš ekipu, jasan koncept dakle, ako ne održiš kontinuitet firme kroz generacije i involviraš nasljednike u firmu, ne da rade osam ili deset sati dnevno, već da shvate osnovnu ideju… Tu jedinstvenost koncepta, baš kao što su ga imali Leonard Cohen, Pikaso ili Leonardo.

Vinski svijet se mijenja, dakle!
– Mnogo se toga mijenja svakodnevno. Moramo svakog dana da zalivamo našu firmu, dodamo azota, magnezija, isto tako i na njivi. Ako imaš jak teroar, poslije ti je lakše da imaš i dobro vino, ali moraš i da imaš znanje. Grožđe ne može baš svuda da se sadi, ne sve sorte. Da znaš gdje su tu i koje sorte bile prije dvije hiljade godina. Moraš konsultovati katastar, dobrog agronoma, ti lično moraš da imaš sve to u sebi. Da poznaješ svoj teroar da bi kasnije pokazao svoju dušu u vinu. Danas se mijenjaju i klima i vrijeme. Vina koja su bila elegantna prije 10 godina nisu više takva zbog globalnog zagrijavanja. Mora vinar, ali i loza da se adaptira, jer je tada uspijevala na 200 metara nadmorske visine, ali danas je tu toplo. I moraš je preseliti na 500 metara. Moramo da se prilagodimo prirodi.

Kuća Mašareli danas, koliko je to vinograda, zaposlenih…?
– Godišnje proizvodimo preko dva miliona flaša vina, imamo skoro 300 hektara zemlje, grožđa, maslina. Još nedirnute šume koju čuvamo, jer šuma diše, daje kiseonik, to je biodiverzitet. Proizvodimo organsko ulje Marina Cvetić…
Nekad je za razvoj ekonomije regiona dovoljan samo jedan proizvod kao vino u Burgonji. To može biti i sir, tartufi, moda, cipele… Ali mora postojati vrhunski kvalitet i da se time bavi ipak više od samo jednog čovjeka; jedna lasta ne donosi proljeće.

Pijete li neka druga vina osim svojih?
– Jako sam radoznala i volim da probam šta drugi rade, a nekad i dosadi piti samo svoja vina. Što se ukusa tiče, on najčešće zavisi od trenutka, atmosfere. Nekad želim da pijem rizling, nekad šampanjac. Probala sam argentinski malbec Zapata i jako mi se sviđa baš kao i njemački rizling iz Mosela. Volim vina iz Pijemonta, Burgonje, to su vina koja ne mogu da ti se ne sviđaju, ne možeš da ih se zasitiš. Pijem italijanska, francuska, evropska. U Italiji se američka vina ne prodaju, ne mogu se naći.

Nemate, očito, slobodnog vremena ali kako ga provodite?
– Prekjuče sam bila u Moskvi, u muzeju gdje ima puno slika Kandinskog, Šagala. Volim umjetnost, kad imam vremena obilazim izložbe i muzeje, volim antikvarne stvari i antikvarnice, industrijski dizajn. Prije nekoliko godina sam redovno išla na salone namještaja da vidim šta ima novo. Moja djeca, antikvarijat, dizajn, svjež vazduh i vinogradi, to su mi preokupacije.

Kako je zaljubiti se u vino?
Najbrži put nije uvijek i najbolji. Na autoputu zna da bude dosadno, a ako idete okolo, kroz planine, možete da zadovoljite dušu. Možda potrošite više vremena i benzina, ali dok stignete, više ćete da uživate.
To je kao kada vas lijepa žena uhvati i ne pušta. Kada sam srela muža, bila sam oduševljena jer sam znala da će me snabdijevati dobrim vinom cijelog života. Tad su pali svi moji otpori prema braku. Za mene godine ne prolaze, vrijeme nije neprijatelj, samo ga treba razumjeti. Veći je problem ostati na vrhu, nego stići do njega. Najbrži put nije uvijek i najbolji. Na autoputu zna da bude dosadno, a ako idete okolo, kroz planine, možete da zadovoljite dušu. Možda potrošite više vremena i benzina, ali dok stignete, više ćete da uživate.

VINO ZA SREĆU I DUG ŠIVOT

Vino ‘Marina Cvetić Montepulciano d’Abruzzo’ intenzivnog je ukusa, u isto vrijeme voćni, cvijetni i začinjen, a osjećaju se nagovještaji zrelih crvenih bobica, borovnice, suhog cvijeća, ljubičica, vanile i crne čokolade. Savršeno se uklapa s jakim mesnim obrocima, poput steka sa tartufima, roštiljem i začinjenim jelima.
– Ljudi koji piju vino nikada nisu neraspoloženi. Mi prodajemo zdravlje, sreću i dug život. Zadovoljna sam što moje vino piju i vozači tramvaja i profesori, jer je važno da spaja sve klase, da ne priznaje boju kože, pol i obrazovanje. Vino je strast, poezija, ekonomija, najmanje je poljoprivreda. Niko ko se bavi vinom nije umro od gladi, a ko je proizvodio krompir, jeste.

FAMA O MARINI

Kada je suprug bio u Americi da dogovori nove isporuke vina monte pućano, predstavio se i počeo da pregovara, a distributer mu je rekao: ’Gospodine Mašareli, džabe nam nudite vaše vino, mi već uvozimo najboljeg monte pućana i to od gospođe Marine Cvetić’. Muž ga je jedva ubijedio da je to i njegovo vino.

ZAMAK IZ 16. VIJEKA

Baronski dvorac Castello Semivicoli iz 16. vijeka, 10-tak kilometara od vinarije Masciarelli, Đani Mašareli je kupio potpuno oronulog. Da bi i ovo mjesto postalo referentno, dokaz da je tu nekad živjela vlastela; da je nobles poput Toskane ili Pijemonta. Za to je trebalo da isplati brojne nasljednike barona. Zajedno je kupio i fascinantni podrum u kome se bila burad stara 100 godina sa po 5.000 litara. Kako je zamak bio pod zaštitom države, dio prostorija na prvom spratu pretvorio je u muzej sa autentičnim namještajem, i sada služi turistički i za degustacije vina. Sve je unutra autentično, osim kupatila i namještaja. I objeduje se u ambijentu iz 16. vijeka uz saslužavanje kolekcija posuđa i escajga iz tog doba. Tako je danas kaštel Semivicoli mjesto gdje se održavaju kongresi, seminari, vjenčanja, kulturni događaji. Pogled je 300 stepeni unaokolo. Boravak, spavanje, u ovim apartmanima košta ‘koliko i trenutak u životu kad treba da donesete neku važnu odluku’.

(Nenad Basarić)