PETAR ĐOKIĆ: Energetska nezavisnost je pitanje ekonomske i političke stabilnosti Republike Srpske

Energetski projekti ne poznaju granice političkih mandata. Jedna elektrana, gasovod ili veliki infrastrukturni projekat grade se godinama, a njihovi efekti ostaju za generacije koje dolaze. Istovremeno, Republika Srpska ulazi u period u kojem njen značajan hidroenergetski, solarni i vjetropotencijal sve više privlači investicije, ali se otvara i novo pitanje – da li postojeća energetska mreža može da prati razvoj proizvodnih kapaciteta. Jer, nije više dovoljno samo pronaći investitora i izgraditi elektranu: proizvedenu energiju treba prihvatiti, prenijeti, uravnotežiti i skladištiti

razgovarala BORJANA SIMIĆ      foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Energetika više nije samo pitanje proizvodnje električne energije. Ona je danas pitanje bezbjednosti, ekonomskog razvoja, tehnološke konkurentnosti i sposobnosti jedne zemlje da samostalno donosi odluke. Republika Srpska je prethodnih godina pokrenula jedan od najvećih investicionih ciklusa u energetici, od novih hidroenergetskih i solarnih kapaciteta, preko modernizacije postojećih elektrana i elektroenergetske mreže, do velikog projekta gasifikacije.

Nekada su države svoju snagu mjerile vojskom, industrijom i kapitalom. Danas se sve češće čini da se ona mjeri i količinom energije kojom raspolažu. Šta je već urađeno, šta se danas gradi, ali i šta će odrediti energetsku poziciju Republike Srpske u narednim decenijama, najbolje zna ministar energetike i rudarstva Republike Srpske, Petar Đokić, koji kaže da je realno govoriti da je energija postala nova valuta političke i ekonomske moći.

– Rekao bih da jeste, jer onaj ko danas kontroliše sopstvenu energiju u velikoj mjeri kontroliše i sopstveni razvoj. Posljednje godine su pokazale koliko brzo energetska zavisnost može postati ekonomska, a ekonomska i politička zavisnost. Istovremeno, svijet ulazi u period u kojem će mu trebati sve više električne energije. Vještačka inteligencija, data centri, električna mobilnost i nove industrije već mijenjaju globalnu potrošnju. Zato pitanje budućnosti više nije samo ko ima naftu, gas ili ugalj, već ko može da proizvede dovoljno energije, sačuva stabilnost sistema i obezbijedi je svojoj privredi po konkurentnim uslovima. U tome vidim veliku razvojnu šansu Republike Srpske. Mi imamo nešto što će u vremenu koje dolazi biti sve vrednije, a to su značajni sopstveni energetski resursi i mogućnost da ih kombinujemo. Hidroenergiju, sunce, vjetar, termoenergetske kapacitete, a u budućnosti i snažniju gasnu infrastrukturu. To je, u suštini, pitanje snage i samostalnosti Republike Srpske.

Godinama slušamo da je Republika Srpska energetski bogata. Ali postoji velika razlika između bogatstva koje leži neiskorišteno i bogatstva koje stvara novu vrijednost. Šta danas možete pokazati kao dokaz da energetski potencijal Republike Srpske više nije samo dobra priča?

– Najbolji dokaz su gradilišta. Energetika se ne mjeri planovima i namjerama, nego objektima koji su izgrađeni, megavatima koji su ušli u sistem i investicijama koje su u realizaciji. A u posljednjih deset godina je u energetiku uloženo oko 2,8 milijardi KM. Upravo tu je Republika Srpska napravila veliki iskorak. Danas istovremeno gradimo velike hidroenergetske objekte, razvijamo solarne i vjetroelektrane, modernizujemo postojeće proizvodne kapacitete i elektroenergetsku mrežu i pripremamo novu gasnu infrastrukturu. Za mene je to suštinska promjena: od pitanja „šta Republika Srpska može da izgradi“ došli smo do pitanja „šta sljedeće gradimo“. Energetski potencijal ima vrijednost tek onda kada ga pretvorite u elektranu, infrastrukturu, prihod i dugoročnu energetsku sigurnost Republike Srpske.

Kada biste danas na energetskoj karti Republike Srpske morali zaokružiti neko gradilište i reći: „Ovdje se mijenja naša energetska budućnost“, koje bi to bilo?

– Ako govorimo o projektima koji najbolje pokazuju pravac u kojem ide energetika Republike Srpske, prvi krug bih svakako stavio oko gradilišta hidroelektrane „Dabar“. To nije samo novih 159 megavata. To je ključni objekat sistema „Gornji horizonti“ i projekat koji mijenja način na koji koristimo ogroman hidroenergetski potencijal Hercegovine. Njegov značaj je istovremeno energetski, vodoprivredni i razvojni. Drugi krug je Bistrica, gdje gradimo sistem od tri hidroelektrane ukupne snage 39 megavata.

Ali nova energetska karta Republike Srpske više nije samo hidroenergetska. Na njoj su danas i veliki solarni projekti, vjetroelektrane i sve više sistemi za skladištenje energije. Zato bih, zapravo, rekao da se naša energetska budućnost ne mijenja na jednom gradilištu. Ona se danas gradi istovremeno na više strana Republike Srpske, u novim elektranama, jačoj mreži i tehnologijama koje će omogućiti da svaki novi megavat zaista bude snaga našeg sistema.

Evropa je energetsku tranziciju godinama predstavljala gotovo kao pitanje izbora: ili ste „zeleni“ ili ste ostali u prošlosti. Energetska kriza je pokazala da stvarnost nije tako jednostavna. Može li Republika Srpska postati zelenija, a da zbog toga ne postane energetski zavisnija?

– Ne samo da može, nego mora. Tranzicija koja vas iz jedne vrste zavisnosti uvede u drugu nije uspješna tranzicija. Ako ugasite sopstvene izvore prije nego što ste izgradili adekvatnu zamjenu i onda energiju morate da uvozite, niste postali ni zeleniji ni sigurniji. Republika Srpska zato ne čeka energetsku tranziciju, mi je već sprovodimo. Gradimo nove hidroenergetske kapacitete, snažno razvijamo solarnu energiju, otvaramo prostor za vjetroelektrane i sve više ulazimo u oblast skladištenja energije. Ali to radimo tempom koji neće ugroziti stabilnost sistema, privredu i sigurnost snabdijevanja. Sunce i vjetar su veliki resurs, ali ne proizvode energiju onda kada mi to odlučimo. Zato tranzicija podrazumijeva i hidroelektrane, skladištenje, snažniju mrežu i kapacitete koji sistemu daju stabilnost. Naš cilj nije da ispunimo nečiju predstavu o energetskoj tranziciji, već da izgradimo sistem koji će biti čistiji, moderniji i istovremeno siguran. Energetska politika se ne vodi ideologijom, nego odgovornošću prema građanima, privredi i budućnosti Republike Srpske.

U Evropi se ugalj godinama proglašava energentom prošlosti. Ali energetska kriza je pokazala da su se i mnoge države, kada je sigurnost snabdijevanja došla u pitanje, ponovo okrenule uglju. Šta bi se dogodilo sa elektroenergetskim sistemom Republike Srpske kada bismo sutra ugasili Ugljevik i Gacko?

– Dogodilo bi se upravo ono što nijedna odgovorna energetska politika ne smije dozvoliti, a to je da bismo ugrozili sopstvenu energetsku sigurnost. Termoelektrane Ugljevik i Gacko i danas obezbjeđuju veoma značajan dio domaće proizvodnje električne energije i ne možemo se ponašati kao da taj kapacitet možemo jednostavno isključiti, a da prethodno nismo obezbijedili pouzdanu i stabilnu zamjenu. Uostalom, energetska kriza u Evropi pokazala je koliko je opasno energetsku politiku graditi isključivo na pretpostavkama. To je potvrdilo ono što Republika Srpska sve vrijeme zastupa, energetska tranzicija mora biti proces, a ne politički dekret. Naš pristup je zato racionalan i odgovoran. Ne bježimo od tranzicije, ali istovremeno čuvamo ono što nam danas garantuje stabilnost sistema, domaću proizvodnju i hiljade radnih mjesta. Novi kapaciteti moraju biti izgrađeni i sposobni da preuzmu proizvodnju prije nego što postojeće počnemo da povlačimo iz sistema. Zelena energija jeste naša budućnost i mi je već gradimo, ali energetska nezavisnost Republike Srpske za nas nije i ne može biti predmet kompromisa.

Gasovod Šepak-Banja Luka-Novi Grad dug je oko 500 kilometara i njegova trasa obuhvata 18 gradova i opština. To više liči na novi razvojni koridor nego na klasičan energetski projekat. Može li gasifikacija zaista promijeniti ekonomsku kartu Republike Srpske?

– Može, i upravo zato ovaj projekat ne posmatramo samo kroz kilometre gasovoda i količine gasa koje će njime proticati. Gasifikacija Republike Srpske je istovremeno energetski, infrastrukturni, industrijski i razvojni projekat. Govorimo o sistemu od približno 500 kilometara gasovodne infrastrukture, koji treba da stvori uslove za gasifikaciju 18 gradova i opština duž trase. To znači da gas više neće biti energent dostupan samo ograničenom dijelu Republike Srpske, već otvaramo mogućnost da ga koriste domaćinstva, privreda, industrijske zone, toplane i budući investitori na daleko širem prostoru. Ali za mene je možda još važnije ono što dolazi poslije izgradnje gasovoda. Tamo gdje dovedete pouzdan izvor energije, stvarate uslove da dođe i nova privredna aktivnost. Zato ovaj projekat vidim kao jednu od kičmi budućeg industrijskog razvoja Republike Srpske. Njegov značaj nećemo mjeriti samo količinom transportovanog gasa, nego novim fabrikama, investicijama, radnim mjestima i razvojem lokalnih zajednica koje se nalaze duž njegove trase.

Posljednje godine pokazale su koliko energetika može postati talac geopolitike. Republika Srpska danas ima pouzdano snabdijevanje gasom, ali da li odgovorna energetska politika ipak podrazumijeva više pravaca snabdijevanja i veću mogućnost izbora?

– Naravno. Ali tu moramo razdvojiti dvije stvari. Jedno je pitanje pouzdanosti postojećeg snabdijevanja, a drugo je dugoročna energetska bezbjednost. Republika Srpska danas ima stabilno i pouzdano snabdijevanje ruskim gasom i nemamo razloga da se odričemo partnera koji je pouzdan i aranžmana koji odgovara našim interesima. S druge strane, svaka ozbiljna država i svaka odgovorna energetska politika mora razmišljati ne samo o današnjem danu nego i o narednim decenijama. Zato je prirodno da razmatramo različite pravce snabdijevanja, interkonekcije i mogućnosti povezivanja sa drugim tržištima. Diversifikacija za nas ne znači zamjenu jednog partnera drugim, nego povećanje sopstvene sigurnosti i slobode izbora.

Energetika ne smije biti sredstvo političkih uslovljavanja. Naš interes je vrlo jasan: da Republika Srpska ima dovoljno gasa, sigurno i kontinuirano snabdijevanje i što povoljniju cijenu za domaćinstva i privredu. Zato je izgradnja sopstvene gasne infrastrukture toliko važna. Bez infrastrukture nemate izbor, tj. imate samo ono što vam je fizički dostupno. Sa razvijenom infrastrukturom dobijate mogućnost da razgovarate o različitim pravcima, izvorima, dobavljačima i tržištima. Cilj je da Republika Srpska izgradi sistem u kojem će sama imati što veću mogućnost da bira ono što je za njene građane i privredu najsigurnije, najpouzdanije i ekonomski najpovoljnije.

Danas možda više nije najveći izazov pronaći investitora koji želi da izgradi neko postrojenje. Sve veći izazov je pronaći mjesto u mreži za energiju koju će to postrojenje proizvoditi. Da li smo došli do tačke u kojoj mreža, a ne nedostatak kapitala, postaje glavno „usko grlo“ novog investicionog ciklusa?

– To više nije pitanje samo Republike Srpske. To je jedno od centralnih pitanja evropske i svjetske energetike. Možete imati ogroman prirodni potencijal i milijarde spremne za investicije u solarne i vjetroelektrane, ali ako nemate mrežu sposobnu da prihvati, prenese i izbalansira tu energiju, onda dio tog potencijala praktično ne možete iskoristiti. Zato smatram da će sljedeća velika faza energetske tranzicije biti tranzicija same elektroenergetske mreže. Nije više dovoljno samo graditi nove proizvodne kapacitete. Moramo paralelno ulagati u prenosnu i distributivnu infrastrukturu, digitalizaciju, automatizaciju, skladištenje energije i sve ono što sistemu daje veću fleksibilnost.

U Republici Srpskoj smo to prepoznali. Naši operatori distributivnog sistema imaju značajne investicione planove koji obuhvataju rekonstrukciju i modernizaciju mreže, zamjenu dotrajale infrastrukture, daljinsko upravljanje, savremene sisteme mjerenja i povećanje sigurnosti i pouzdanosti snabdijevanja. Danas imamo hiljade malih proizvođača, kupce-proizvođače, solarne panele na krovovima, baterijska skladišta i potpuno nove obrasce proizvodnje i potrošnje. Energija više ne teče samo u jednom pravcu. Zato mreža nije prateći dio uspješne energetske tranzicije. Ona je njena osnova i preduslov.

Kapitala u svijetu ima, ali se za ozbiljne investicije danas takmiče gotovo sve zemlje regiona. Kada investitor stavi Republiku Srpsku na sto pored drugih investicionih destinacija, šta je naš najjači argument da svoj kapital uloži upravo ovdje?

– Naš najjači argument je što investitorima ne nudimo samo potencijal na papiru, već konkretne resurse, projekte i prostor za nove investicije. Republika Srpska ima značajan hidroenergetski potencijal, veliki potencijal sunca i vjetra, mineralne sirovine, kao i mogućnosti za ulaganja u modernizaciju energetske infrastrukture, skladištenje energije i nove tehnologije.

Stvorili smo ambijent u kojem investitor ima jasne uslove, predvidive procedure i partnera u institucijama. Ali isto tako, koncesija nije poklon niti pravo da se prirodni resurs Republike Srpske koristi bez jasne koristi za društvo. To je partnerski odnos u kojem obje strane moraju imati interes. Kapital mora biti zakonit, projekat kvalitetan, ugovor pošten, a interes Republike Srpske zaštićen.  Tražimo ozbiljne i dugoročne partnere koji će ovdje graditi, proizvoditi, zapošljavati i ostati. Takvim investitorima Republika Srpska ima šta da ponudi.

Politika se mjeri u četvorogodišnjim mandatima, a jedna elektrana ili gasovod grade se za generacije. Koliko je teško u izbornoj godini braniti projekte čiji će puni rezultati možda biti vidljivi tek za deset ili dvadeset godina?

– Energetika ne smije zavisiti od jednog izbornog ciklusa. Hidroelektranu, gasovod ili elektroenergetsku mrežu ne gradite za jedan mandat, već za narednih 40, 50 ili 70 godina. Upravo zato se odgovornost vlasti ne mjeri samo onim što može završiti do sljedećih izbora, nego i spremnošću i hrabrošću da pokrene projekte čije će rezultate koristiti generacije koje dolaze. Naravno da građani imaju pravo da na izborima ocijene rad svake vlasti i svakog pojedinca. Naše je da pred njih izađemo sa rezultatima, sa investicijama koje smo pokrenuli, ugovorima koje smo zaključili, elektranama koje se grade i infrastrukturom koja ostaje Republici Srpskoj. To je mnogo snažniji argument od bilo koje političke parole. Zato je za mene važno da se ni u izbornoj godini ne izgubi nijedan dan na ozbiljnim projektima. Izbori traju jedan dan, mandati četiri godine, a ono što izgradimo ostaje Republici Srpskoj decenijama.

BUDUĆNOST

Zamislimo Republiku Srpsku 2036. godine. Ne šta piše u strategijama i planovima, nego šta građanin zaista vidi kada pogleda energetski sistem. Šta bi za Vas bio dokaz da ste uradili dobar posao?

– Republika Srpska već danas ima snažan energetski sistem, značajne vlastite proizvodne kapacitete i velike prirodne potencijale koje sve intenzivnije pretvaramo u nove izvore energije. Vrijeme koje ste naveli posmatram kao vrijeme u kojem će biti potpuno vidljivi rezultati investicionog ciklusa koji smo već pokrenuli. Drugim riječima, 2036. godine ne želim da govorimo o potencijalima Republike Srpske. Želim da govorimo o rezultatima njihovog korištenja, o novim megavatima u sistemu, većoj proizvodnji, modernijoj mreži, sigurnijem snabdijevanju, novim investicijama i snažnijoj privredi. I ako 2036. godine građanin bude mogao da pogleda sve ono što je izgrađeno u prethodnoj deceniji i kaže da Republika Srpska proizvodi više, da je njen sistem snažniji i otporniji i da je energetika donijela nove investicije, radna mjesta i razvoj, to će za mene biti najbolji dokaz da smo donosili ispravne odluke.