Računanje BDP neće više služiti za mjerenje ekonomskog uspjeha?
Kako bismo trebali da mjerimo ekonomski uspjeh? Godinama, ako ne i decenijama, preplavljeni smo kritikama konvencionalnih pokazatelja, posebno bruto domaćeg proizvoda (BDP).
Ekolozi već dugo ističu da se kod BDP-a izostavlja iscrpljivanje prirodnih dobara, kao i negativni spoljni učinci poput globalnog zatopljenja. A njegov neuspjeh da registruje neplaćeni, ali nesumnjivo vrijedan rad od kuće još je jedan očiti propust. Ali bolje alternative uskoro bi mogle biti nadohvat ruke.
Godine 2009. komisija na čelu s Josephom Stiglitzom, Amartyom Senom i Jean-Paulom Fitoussijem podstakla je napore u smjeru pronalaženja alternativnih načina mjerenja ekonomskog napretka preporučivši “upravljačku ploču” pokazatelja.
Od tada ekonomisti i statističari, koji rade zajedno s naučnicima na području prirodnih nauka, uložili su znatne napore u razvoj rigoroznih metrika za prosperitet temeljenih na bogatstvu, posebno u vezi s prirodnim resursima.
Temeljna je ideja da se stvori sveobuhvatni nacionalni bilans kako bi se pokazalo da je ekonomski napredak danas iluzoran kada dolazi nauštrb budućeg životnog standarda.
Važna prekretnica
U martu ove godine došlo je do važne prekretnice kada su Ujedinjene nacije odobrile statistički standard koji se odnosi na usluge koje priroda pruža ekonomiji. To je uslijedilo nakon što je britansko ministarstvo finansija objavilo recenziju Partha Dasgupta sa Univerziteta u Kembridžu u kojoj se utvrđuje kako integrisati prirodu generalno, a posebno bioraznolikost u ekonomsku analizu. S obzirom na to da posljedice klimatskih promjena postaju i preočite, svaki smisleni koncept privrednog uspjeha u budućnosti zasigurno će uključivati održivost.
Sljedeći koraci u ovom statističkom poduhvatu biće uključivanje mjera društvenog kapitala, odražavajući sposobnost zajednica ili zemalja za kolektivno djelovanje te proširenje mjerenja na sektor domaćinstava.
Pandemija bolesti COVID-19 istaknula je koliko je taj neplaćeni rad ključan za ekonomsko zdravlje zemlje. Na primjer, američki Zavod za statistiku rada namjerava da razvije sveobuhvatniji koncept životnog standarda koji uključuje vrijednost takve aktivnosti.
Takve agregatne mjere mogu biti korisne za usmjeravanje važnih političkih odluka na način koji je u skladu s poznatim privrednim konceptima.
Takav pristup takođe pomaže u razgovoru sa zvaničnicima ministarstva finansija i poslovnim rukovodiocima, čija će potpora dugoročnijoj perspektivi po pitanju prosperiteta biti ključna za promjene.
No mnogi zagovaraju razmišljanje o ekonomskom uspjehu i neuspjehu u smislu blagostanja, šireg i nejasnijeg koncepta. Ideja da bi se političke odluke trebalo da se fokusiraju na ono što je u konačnom važno u životima ljudi intuitivno je privlačna. Brojne vlade, od Novog Zelanda do Škotske, nedavno su usvojile eksplicitne okvire politike blagostanja.
Međutim, kod tog pristupa postavljaju se još teža pitanja po pitanju mjerenja. Blagostanje zavisi od mnogih aspekata životnih okolnosti pojedinaca. Svakako postoji velik broj istraživanja u psihologiji i ekonomiji o tome kako mjeriti blagostanje i analizirati faktore koji na njega utiču.
Mjerenje često uključuje istraživanje zadovoljstva ljudi sa svojim životom ili nivo tjeskobe. Na primjer, Zavod za nacionalnu statistiku Ujedinjenog Kraljevstva prati tjeskobu i depresiju tokom pandemije.
Pokazatelji imaju ograničenja
No, dok su donosiocima politika potrebne neke agregatne statistike odozgo prema dolje kako bi olakšali donošenje odluka, takvi pokazatelji imaju ograničenja. Na primjer, budući da su veze između blagostanja i faktora utvrđenih ekonometrijskom analizom, kao što je biti zaposlen ili biti dobrog mentalnog zdravlja, intuitivne, uzročno-posljedične veze nijesu dobro shvaćene.
Depresivna osoba takođe može imati koristi od terapije – na što se zagovornici blagostanja često pozivaju, ali pristojno stanovanje može biti još efikasnije. Javna politika temeljena na blagostanju stoga i dalje nema teorijsku podlogu.
Nadalje, za neke kontekste donošenja politika biće potreban detaljniji nivo pojedinosti. Kvalitativna istraživanja, a ne opsežna istraživanja s unaprijed definisanim pitanjima, upućuju na širi raspon razmatranja koja utiču na blagostanje.
Na primjer, nedavno sprovedena studija u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju su koproducirali istraživači i ljudi koji proživljavaju siromaštvo, otkrila je da, iako su osnovne materijalne potrebe, uključujući zdravlje, važne za blagostanje, autonomija i osjećaj svrhe jednako su važni.
Agregatni pokazatelji odozgo prema dolje koje su osmislili društveni naučnici i statističari ne mogu izmjeriti takve rezultate.
Iako istraživanja koja se temelje na vremenu neće uvijek biti praktična, važno je imati na umu da je koncept blagostanja mnogo bogatiji od većine drugih ekonomskih pokazatelja.
Važno je napomenuti da su ovdje navedeni sveobuhvatni pristupi bogatstvu i blagostanju komplementarni: resursi mjereni prvim pružaju sredstva za postizanje posljednjeg. Politički okvir Novog Zelanda zaista čini tu vezu eksplicitnom.
Ono što je uzbudljivo u tim alternativnim pristupima procjeni i mjerenju ekonomskog uspjeha zajednice ili zemlje jeste količina praktičnog napretka koji je već postignut u definisanju koncepata, stvaranju metrike i izgradnji stručnog konsenzusa o smjeru u kojem bi trebalo ići.
Odbacivanje BDP-a kao glavnog mjerila prosperiteta uvijek je bilo nemoguće u nedostatku širokog dogovora o tome koja bi mogla biti alternativa.
Trebaće još mnogo godina rada na statistikama za razvoj sofisticiranog i dobro ukomponiranog okvira kao što je BDP i s njim povezani privredni pokazatelji. No smjer promjene jasan je, a podsticaj da se ona ostvari moćan, zaključuje autorka.
