JELENA KARAN: Enterijer je mjera korisnog i lijepog

U dizajniranju enterijera postoji stalno traženje ravnoteže između funkcionalnosti i estetike. Moj lični pristup je da kroz funkcionalnost estetika dolazi samo kao kvalitetna posljedica, samo tako ima svoj pravi smisao. Moj princip je da preslikavam potrebe i identitet korisnika prostora u taj prostor. Nisam neko ko ima svoj stil koji forsiram u svim enterijerima po svaku cijenu

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Porast svijesti o kvalitetu života i kulturi stanovanja dovelo je do većeg polaganja pažnje na izgled i funkcionalno uređenje prostora. Dizajn enterijera kao grana dostigao je viši nivo kod nas, zahvaljujući većem interesovanju klijenata, ali i umijeću koje su ponudili arhitekti koji su odlučili da stave fokus isključivo na ovaj segment. Jedan od njih je i Jelena Karan, vlasnica studija Arhitekstura.

Diplomirani arhitekta, sa masterom u Italiji i iskustvom rada na projektima u toj zemlji, kaže da taj detalj prvo privlači pažnju klijenata. A dodir sa građevinom postojao je od djetinjstva. Roditelji su gradili nekretnine, a ona i brat bili prva adresa na kojoj bi se tražio nestali alat, koji bi sklanjali da se igraju. Jelena je u školi imala sve petice, osim iz tehničkog. Na scenu je stupila majka, građevinski tehničar.
-Ona mi je objasnila šta je tu geometrija, na koji način se ona primjenjuje, tad sam shvatila kako to zapravo može biti interesantno. Nakon toga sam bila najbolja iz tehničkog i nastavnik mi je rekao doslovno: Mala ti upiši arhitekturu ili građevinu visokogradnju. Počela sam da razmišljam zašto mi je to rekao, ali sam vidjela da razmišljam o tome šta je to korisno, šta je lijepo, počela sam da maštam o prostoru, imala sam stalnu potrebu da nešto preuređujem.

Moj princip je da preslikavam potrebe i identitet korisnika prostora u taj prostor. Nisam neko ko svoj stil forsira u svim enterijerima

I poslušali ste savjet?
– Tad sam imala 12-13 godina, i kad se birala srednja škola, izabrala sam gimnaziju zbog šireg obrazovanja koje sam željela, a Arhitektonski fakultet u Banjaluci nakon toga. Postojala je mogućnost da odem u inostranstvo, i danas mi je drago što nije došlo do toga, zato što sam stekla generalnu sliku primjenjivosti arhitekture u svijetu, od onih najgrubljih faza do finalnih. Kada sam upisala osnovne studije, imala sam praksu u salonu kupatila kod roditelja. Tu sam zapravo maštala sa ljudima i zamišljala kako će njihova kupatila, pa kasnije i domovi izgledati. Često su ljudi dolazili sa upitima, sviđa im se kako smo osmislili kupatilo, da li ste voljni da nam pomognete i oko ostalih prostorija. Tad sam htjela da zgrabim svaku priliku, bila sam željna da pokažem kako ja nešto zamišljam, ali nije bilo strano ni da priđem majstoru i da pitam kako se nešto izvodi. Ovog ljeta se navršilo 10 godina kada sam uradila prvu kuću. Dakle, sa 30 godina imam već 10 godina iskustva, iako nije podjednako intenzivno kao sada, ali dok sam studirala na godišnjem nivou sam imala nekoliko projekata koji su bili stvarno dobro iskustvo.

Šta vam je donijelo iskustvo postdiplomskog studija u Italiji?
– Uvijek sam znala da se želim usmjeriti na estetiku, koliko god obožavam funkcionalnost, mislim da mi je prednost što smatram da kroz funkcionalnost estetika dolazi samo kao kvalitetna posljedica, to je nešto čega se najviše držim i mogu reći da to oslikava moj stil i pristup. Kada je riječ o samom stilu, ja sam ga najviše isklesala u Italiji na master studijama kada sam radila praksu u jednom vrhunskom birou, Garibaldi Architects, gdje sam imala vrhunsku mentorku. Pristup je bio drugačiji nego kod nas, praksa se radi u realnim okolnostima i ja sam radila na projektima koji su se izvodili u Milanu, ali i drugim gradovima u Italiji i van nje.

Danas mi arhitekte sve manje imamo mogućnost da javno plasiramo svoje ideje, jer ljudi žele da sačuvaju privatnost, bilo zbog porodice, bilo zbog sebe samih

Kako se desio povratak u Banjaluku?
– Nakon mastera sam dobila ponudu od strane generalnog direktora grupacije hotela Grupo Una da radim sa biroom u Breri i da budem zvanični arhitekt grupacije. Dobila sam priliku da dizajniram dva hotela koja su zaštićena UNESCO, u Firenci i Veneciji, zatim u Milanu na glavnom šetalištu nalazi se jedan hotel kome sam dizajnirala lobi zonu. Bila sam zadovoljna prilikama koje sam imala, ali onda se pojavila kovid pandemija. Vratila sam se kući sa koferom, misleći da će sve trajati nekoliko dana, a ostala do danas.
Ono što je tamo drugačije u pristupu jeste klesanje jednog mladog arhitekte po pitanju stila. Ja sam se profilisala na način da preslikavam identitet i potrebe korisnika prostora u taj prostor. Nisam neko ko ima svoj stil koji forsiram u svim enterijerima. Počev od toga da ja u svom stanu ili kući imam jedan stil, a na vikendici potpuno drugi. Na različite načine koristimo prostor, negdje želimo nešto ležernije, a nešto funkcionalnije. Stoga smatram da nije ni primjereno da ja kao arhitekta namećem klijentima koji je to stil koji trebaju imati u svom prostoru.

Kako odredite koji stil odgovara klijentu?
– Na početku im dam jedan zadatak, da mi objasne šta je to što njih ispunjava u prostoru, na koji način vole da koristi prostor, šta im je najviše važno. Na osnovu toga postavljamo njihov sistem vrijednosti. Zato nikad nije ista proporcija na koji način će biti potrošen budžet, 10 odsto na kuhinju, pet odsto za garnituru, jer neko želi da kuva, neko drugi ne želi, želi akcenat na nečemu dugom. To je kao oblačenje, neko želi najbolje cipele, a gore običnu majicu, a neko obrnuto. Različite vrijednosti se preslikavaju različitim ambijentima, kao i različiti stilovi i potrebe korisnika prostora.
U situacijama kada ljudi kupe stanove kao investiciju i žele da ga iznajmljuju, ja ih pitam, koja je vaša ciljna grupa, ko je vaša klijentela. Hajmo odgovoriti na njihove potrebe. Nije važno šta je meni lijepo, ja ću svoj pečat dati svakako, ali mi je važno da korisnik ima potrebne informacije u samom prostoru, a ne da mu nešto namećem.

Koliko vremena je potrebno da dobijete te informacije, i na koji način ih dobijate?
– Sa vremenom to radim brže nego na početku. Dosta mi je pomogao rad u Italiji da izgradim te alate, tamo smo učili da anketiramo klijente. Jako važno je da poznajemo psihologiju i da vidimo gdje su klijenti odlučni, gdje neodlučni i kako na što jednostavniji način da ih dovedemo cilja. Neka od pitanja su koje boje vas čine srećnim u prostoru? Šta je vama prirodno? Kako zamišljate da koristite taj prostor? Moje je da shvatim kako se oni osjećaju kao korisnici i da im pravim taj ambijent. Neko voli da se osjeća kao da je u hotelskom ambijentu, neko kao da je u pravom domaćinstvu.

Imamo klijenta u Njemačkoj koji je vidio projekat „The Symphony“ i poželio da razvije nešto slično. To pokazuje da na našem tržištu postoji kvalitet i inspiracija koje ljudi prepoznaju i vani

Većina je zapravo negdje između. Zato prvo počinjem od boja, jer tu se svi osjećaju na svom terenu, nije dobro započeti sa tehničkim detaljima. Kasnije se kroz razradu projekta, crteže i rendere približi kako će sve da izgleda. Kada određujemo kakav ormar za odjeću je potrebna, razmatramo kakvu odjeću najviše nosite, da li više imate odjeće kao što su košulje ili odjeće koja se savija. Kod kuhinja razmatramo starosnu dob djece, da izbjegavamo ćoškove, ivice, staklo, radi bezbjednosti.

Šta je još važno u načinu na koji poslujete?
-Najčešće ne pristajem na saradnje u kojima klijent dovede projekat do neke faze i tek onda traži savjet. U takvim situacijama se vrlo često ispostavi da je već nastao problem i da se od mene očekuje da popravljam greške. U projekat ulazim od početka, ulazim na gradilište i vodim ga kao jednu zrelu i zdravu cjelinu. Ne volim da se pojavljujem i odstranjujem tuđe greške. Nekad i to radimo, ali nije mi problem da kažem da se sve poništava i da se kreće od nule. Najbolje je da se svemu pristupi na vrijeme i promišljeno.

Čim neko donese odluku da ulazi u investiciju, da kupuje ili iznajmljuje prostor, prva osoba koju treba da pozove je arhitekta, da se od samog starta vidi šta uopšte može da se uradi. Mi smo tu da preventivno reagujemo i da spriječimo na vrijeme grešku nakon koje nešto treba rušiti. Arhitekta nije trošak, već ulaganje u pametnu ideju i u dugoročno kvalitetno rješenje. Izrada projekta traje najmanje 40 dana, ukoliko je riječ o nekom stanu prosječne kvadrature. Ukoliko je veći i složeniji projekat, nužno je više vremena. Ne volimo to često da radimo, ali ukoliko investitor ima svezane ruke zbog samog roka, a projekat je potrebno hitno da se obavi, mi imamo kapacitet ljudi da možemo kvalitetno razvijati projekat u tom periodu.

Ko su specifični klijenti za koje radite?
– Široka je lepeza, od privatnih stanova do poslovnih prostorija. Nije mi strano ni da radim projekte stanova za iznajmljivanje ”na dan“. Kroz rad na hotelima istrenirala sam oko za fotogeničan prostor i znam kako se postižu određeni ambijenti. Znam koliko je važno svjetlo, pod kojim uglom dolazi, kako se njime naglašava boja ili tekstura tkanine, jer upravo ti detalji čine prostor privlačnim. Kada sam se vratila ovdje, prve saradnje koje sam ostvarila po povratku u Banjaluku, prije pet-šest godina, bile su upravo s influenserima. Njima se dopao taj drugačiji pristup, jer sam donijela drugačiju estetiku i drugačiji odnos prema prostoru, posebno kada je riječ o osvjetljenju. To su ljudi koji žele da urede svoj prostor, ali na specifičan način, tako da imaju studio ambijente. Njima dom nije samo mjesto za život, već i prostor u kojem rade, snimaju i fotografišu. Radimo nekoliko ozbiljnih poslovnih brendova. Blizu završetka je poslovna zgrada jedne firme koja se bavi prodajom peći i sistema grijanja. Kada smo pravili rješenje, željeli su da kroz ambijent pokažu svojim korisnicima šta je to toplina doma, i to je motiv kog se držimo. Naravno, sve to mora biti uklopljeno u produktivnost.

Određenim klijentima je važno kako se oni osjećaju kad su u nekom prostoru, dok je drugim važno da im je lijepo to što vide. Tako da u ovom poslu morate poznavati psihologiju, kako bi prepoznali potrebe klijenta

A uređenje ugostiteljskih objekata?
– I tu imam zaista dosta iskustva. U suštini, koncept je uvijek sličan – fotogeničan prostor i jasno preslikan identitet. Radili smo lokale koji su potpuno različiti po pristupu, od izrazito tradicionalnih, s korištenjem starih elemenata i materijala, često uz vrlo ograničen budžet i prilično svezane ruke, pa sve do potpuno modernih prostora, opremljenih savremenim materijalima i s vrlo visokim budžetima. Nije nam problem da se krećemo ni u jednoj ni u drugoj sferi, ali se uvijek vraćamo na isto pitanje – ko su korisnici prostora. Da li je to poluposlovni ugostiteljski objekat u koji ljudi dolaze na kratke sastanke, ili je to mjesto gdje roditelji dovode djecu na sufle i sladoled. Ko je ciljna grupa, to je ključno pitanje. Uvijek se vraćam na to ko su stvarni korisnici prostora. Nije uvijek presudno ko je moj direktni klijent. Ako moj klijent ima svog klijenta, onda je i taj krajnji korisnik zapravo moj klijent i njemu radim prostor. Na kraju nije važno šta se meni lično sviđa, već kako će se prostor koristiti i kome je namijenjen.

Na koje projekte ste ponosni, koje možete istaći kao svoju “ličnu kartu”?
– Dva su privatna, koje ne želim da postavljam na društvene mreže ili u magazine. Zato razumijem klijente koji štite svoju privatnost. Jedan je moj stan, drugi je vikendica mog brata koju sam uređivala. Volim inspirisati i biti inspirisana, ali ne podržavam preslikavanje i taj identitet mi je jako važan. Treći projekat koji ističem je „The Symphony“, to je stvarno broj jedan, ne samo po projektima koje smo mi radili, već i kao cjelina. Tu sam, recimo, imala sreću da su mi se ljudi javili upravo preko Instagrama, što mi je bilo prilično neobično. „The Symphony“ je projekat koji se u potpunosti izdvaja u odnosu na sve ostale, naročito po akcentima na enterijeru. Tu zajedno razvijamo i iskustvo i stav u svakoj fazi projekta. Zanimljivo je da je u pitanju investitor za koga sam nakon prvog sastanka bila ubijeđena da je arhitekta. Čovjek je izuzetno pismeno i stručno govorio o arhitekturi i ja sam bila oduševljena. Kasnije se ispostavilo da je zapravo ekonomista. U početku su se obratili sa željom da uradimo dizajn enterijera, prvenstveno lobija, određenih zajedničkih zona poput prostora oko liftova, kao i pojedinih kataloških prijedloga za stanove. Međutim, saradnja je od samog početka bila vrlo dobra, i mi smo s vremenom prerasla u partnerski odnos na projektu, jer su njihovi kupci tražili arhitekte za uređenje stanova, i investitori su nas pitali da li smo zainteresovani za to.

Imamo klijenta u Njemačkoj koji je vidio projekat „The Symphony“ i poželio da razvije nešto slično. To pokazuje da na našem tržištu postoji kvalitet i inspiracija koje ljudi prepoznaju i vani. Nije nužno stalno se pozivati na reference iz inostranstva da bismo ovdje napravili dobar projekat. Ima i kod nas ljudi s vizijom s kojima se može uraditi nešto ozbiljno i kvalitetno. Projekt „The Symphony“ je dobio i određene pohvale iz Londona, što je za nas ogroman iskorak i priznanje, ne samo za biro, već i za širi kontekst arhitekture kod nas.

INTIMNOST ENTERIJERA
Tokom studija sam konstantno radila na tome da imam što zanimljiviji portfolio, mislila sam da je to presudno važno. Međutim, u trenutku kada sam zapravo najviše razvijala svoj posao, shvatila sam da nemam vremena za razradu portfolija, niti ljude u suštini, taj vid prezentacije previše zanima. Njima je mnogo važnije ono što su već vidjeli uživo i dolaze po preporuci. Vide kod nekog i pitaju ko je radio, i svaki projekat otvara nekoliko novih. Na Instagramu danas objavljujemo neke radove, čisto da se vidi “da smo živi”. U međuvremenu se razvio i jedan specifičan pristup – ljudi koji skupo plaćaju ideju svog doma ne žele da se ona javno iznosi i da je neko preslikava.
Zbog toga su nam u pogledu promocije vezane ruke. Ali to apsolutno razumijem i štitim privatnost svojih klijenata, i kad je riječ o budžetima, ili čiji je objekat, gdje se tačno nalazi i slično. Smatram da je to dio profesionalizma i ne komentarišem takve stvari. I to je danas globalna tema, da mi arhitekte sve manje imamo mogućnost da javno plasiramo svoje ideje, jer ljudi izuzetno čuvaju svoju privatnost, bilo zbog porodice, bilo zbog sebe samih.

MEĐUNARODNI TIM
Mi zapravo nemamo veliki tim na lokalnom tržištu, već mnogo više saradnika koji rade iz drugih država. Imamo saradnike u Iranu, Egiptu i Maroku. Sa njima razrađujemo projekte online i taj način rada se pokazao mnogo produktivnijim. Ti ljudi su prošli kvalitetnu edukaciju i imaju potpuno drugačiju kulturu rada. Najvažnije od svega, s mnogo manje objašnjavanja dolazimo do rezultata na koje smo zaista ponosni. Kroz tu komunikaciju i način rada često se dešava da klijenti dobiju više nego što su očekivali. Oni nas potom preporučuju svojim prijateljima, otvaraju se novi projekti i nove saradnje, i to je zapravo najbolja reklama. Pojavljivanje u medijima dolazi kao posljedica zadovoljnih klijenata. Recimo, iz Večernjeg lista su nam se javili i žele da budemo u prvom izdanju njihovog Living magazina.