PORUKE IZ NOBELOVOG KOMITETA – Inovacie, korisno znanje i kreativna destrukcija uslov za održivi ekonomski rast
Lauereti su pokazali i da rast zavisi od kontinuiranog toka korisnog znanja. Ovo znanje se sastoji od dva dijela, propozicionog znanja, odnosno deskriptivnog znanja koje objašnjava zašto stvari funkcionišu (zakoni, principi, teorije) i preskriptivnog znanja, praktičnog znanja koje pokazuje kako natjerati stvari da funkcionišu (tehnike i upute)
piše Dr Bojan ĆURIĆ, ekonomista
Nobelova nagrada za ekonomiju za 2025. godinu je dijeljena, a dobila su je trojica amerikanaca. Nagrada je dobijena za objašnjenje održivog ekonomskog rasta vođenog inovacijama, odnosno za prepoznavanje preduslova za održiv ekonomski rast vođen razvojem tehnologija, upotrebom korisnog znanja i za teoriju održivog rasta kroz kreativnu destrukciju. Nema sumnje da iko od nas ne zna i neće razumjeti da razvoj tehnologija dovodi do novih proizvoda i metoda proizvodnje koje zamjenjuju stare, što rezultira boljim životnim standardom, zdravljem i kvalitetom života. Zvuči nam sve ovo poznato, zar ne? Pored toga, laureti su pokazali i da rast zavisi od kontinuiranog toka korisnog znanja. Ovo znanje se sastoji od dva dijela, propozicionog znanja, odnosno deskriptivnog znanja koje objašnjava zašto stvari funkcionišu (zakoni, principi, teorije) i preskriptivnog znanja, praktičnog znanja koje pokazuje kako natjerati stvari da funkcionišu (tehnike i upute). Drugim riječima, upotreba korisnog znanja predstavlja prevođenje teorije u praksu, za šta su zaslužni preduzetnici. Međutim, interesantna je teorija kreativne destrukcije koja je povezana sa inovacijama, a koja je ključna ne samo za održivi ekonomski rast na globalnom polju, kako tvrde laureti, već je jednako važna i za individualni nivo, nivo kompanije, preduzetnika i pojedinca. Uz privredni rast i tehnološke promjene ide ono što je veliki ekonomista Jozef Šumpeter nazvao kreativnom destrukcijom, a to je da se staro zamjenjuje novim. Pokušaću na sljedećem primjeru objasniti navedenu teoriju i zašto je ona istovremeno za jedne kreativan, a za druge destruktivan faktor. Matematika kreativne destrukcije pokazuje da kompanija s boljim i inovativnim proizvodom ili efikasnijom metodom proizvodnje može istisnuti konkurente i postati lider na tržištu. Ovaj proces je kreativan jer ga pokreću inovacije, ali i destruktivan jer starije proizvode čini komercijalno zastarjelim. Drugim riječima, kada se na tržištu pojavi novi i bolji proizvod, kompanije koje prodaju starije proizvode gube, jer inovacija predstavlja nešto novo i zato je kreativna. Međutim, ona je takođe destruktivna, jer kompanija čija tehnologija postaje zastarjela biva nadmašena u konkurenciji. Dakle, rast zasnovan na tehnološkim promjenama ne samo da stvara pobjednike, već stvara i gubitnike, jer novi izumi zamjenjuju stare tehnologije i mogu uništiti postojeće strukture i načine rada. Recimo, da bi se „rodila” automobilska industrija, morala je da „umre“ industrija koja se bavila proizvodnjom kočija. Ujedno, automobilska industrija je otvorila još veći prostor za razvoj postojećih i pojavu novih industrija. Proces privrednog rasta ne podrazumijeva samo brojnije i bolje mašine i veći broj obrazovanijih ljudi, već i transformaciju i destabilizaciju, koje su posljedica širenja kreativne destrukcije.
Međutim, ako je recept za privredni rast tako jednostavan i očigledan, u čemu je problem u njegovoj primjeni? Laureti su problem adresirali na donosioce odluka u državi i lobije etabliranih interesnih grupa, da ne kažem ekonomskih gubitnika koji blokiraju proces kreativne destrukcije uz argumentaciju da će njome doći stagnacije privrede i time gubitka radnih mjesta, što bi dovelo i do političke nestabilnosti. Međutim, mišljenja sam da se kreativna destrukcija ne može uzeti zdravo za gotovo i da mora postojati ravnoteža. Kao rezultat toga, da bi ekonomija kontinuirano rasla, inovatorima je potreban prostor da teže ka dobicima od novih tehnologija, dok etablirane kompanije moraju imati podsticaje da ne blokiraju nove dolaske, budući da mogu sačuvati svoju poziciju, na primjer, putem patenata, vladine regulacije ili monopolske moći.
Zaključno, laureati su nas naučili da moramo biti svjesni i suprotstaviti se prijetnjama kontinuiranom rastu. Ove prijetnje mogu proizaći iz toga što je nekolicini kompanija dozvoljeno da dominiraju tržištem, ograničenjima akademskih sloboda, širenja znanja na regionalnom, a ne globalnom nivou, te blokada od strane potencijalno ugroženih grupa. Ako ne odgovorimo na ove prijetnje, mašina koja nam je dala održivi rast, kreativnu destrukciju, mogla bi prestati sa radom i ponovo bismo se morali naviknuti na stagnaciju.
