MARINKO UMIČEVIĆ: Hvala na pitanju, loše je

Protiv obućara se urotilo vrijeme, i neočekivano tople zime. Ekonomska kriza u Evropi utiče na smanjenje potrošnje, a posljedično i na narudžbe. Posla je sve manje, a konkurencija siromašnih zemalja koje se nameću u poslovima obrade sve nemilosrdnija. I na sve se to nadovezala pomama za kineskom aplikacijom TEMU. Po riječima Marinka Umičevića, njihova proizvodnja će biti žrtva ponude jeftine i nekvalitetne obuće koja se tu kupuje, jer niko ni ne pokušava da zaštiti domaću proizvodnju, ali i zdravlje stanovništva koje će nositi obuću od recikliranih materijala

razgovarao MARKO ŠIKULJAK foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Od kako je na čelu jednog od najvećih privrednih kolektiva u Banjaluci, Marinko Umičević je istovremeno i optimista i pesimista. Okolnosti u kojima posluje Tvornica obuće BEMA su teške, a uprkos svemu do sada se iznalazilo rješenje da se godina završi barem na pozitivnoj nuli. Za sledeću godinu pred rukovodstvom BEME su teške odluke po pitanju sudbine pogona u Mrkonjić Gradu, koji zapošljava 350 radnika, te sektorom proizvodnje za domaće tržište, koji je u problemima. Umičević apostrofira na aplikaciju TEMU, kojoj su se građani okrenuli pri nabavci obuće ispod svake cijene, ali i kvalitativnog kriterijuma. Zaštita domaće proizvodnje, zaštita radnika, sve su to teme koje se ponavljaju godinama.

U jednom medijskom nastupu ste rekli da ćete zbog teške situacije gasiti domaću proizvodnju, preciznije proizvodnju za domaće tržište. Kakva je situacija koja vas je navela na tu odluku?
-Tvornica obuće BEMA je prije pet godina pokrenula domaću proizvodnju, tako što smo dio radnica koje su pred penzijom malo izdvojili i počeli da proizvodimo. U početku je to bilo stidljivo, ali se razvijalo, pa smo prošle godine napravili skoro 40.000 pari cipela za domaće tržište. A moram da kažem, jedan domaći par cipela je za nas kao deset pari cipela koje radimo za ino partnere, u poslovima dorade. Ipak, uz najpovoljniju cijenu obuće u Banjaluci i šire, i uz kvalitet te obuće, sa dolaskom aplikacije Temu, mnoge stvari su se promijenile. Mi smo ove godine za osam meseci izgubili cirka 300.000 maraka, toliko nam je manja prodaja, zbog aplikacije Temu. Tamo možete da kupite par obuću za pet maraka, koje dođu na kućni prag, koje su od recikliranog materijala.

Mi imamo jeftinu, a kvalitetnu obuću, obuću za srednji stalež, i on će najviše izgubiti. Mi ćemo biti na gubitku, jer smo od te realizacije za domaće tržište mogli da godišnje platimo struju

Stignu u nekoj kesi, nema nikakve deklaracije o porijeklu, ni od kakvog su materijala napravljene. Sa njima je porastao i broj gljivičnih oboljenja, to nije cipela, to je otrov na nozi. Mi se sa njima ne možemo više boriti, jer u toj borbi nemamo podršku ni Vlade Republike Srpske, ni podršku Savjeta ministara BiH. Do 150 eura narudžbe preko aplikacije nema carine, i tu nema nikakve zaštite domaćih proizvođača. Zvanični podatak Centralne banke kaže da je za šest mjeseci u 2025. preko aplikacije Temu milijardu maraka izašlo iz BiH. Pošto je to sve bez poreza, BiH je na tome izgubila 170 miliona jer nije plaćen PDV. Pisao sam pisma, nisam dobio nikakav odgovor, a jedan ministar mi je rekao da ne može zbog mene da se zavađa sa Kinezima. Ja samo tražim da se zaštiti domaća proizvodnja, kao što je štiti EU, oporezuje se paket bez obzira na njegovu vrijednost, dakle ne izmišljamo toplu vodu, samo prepišemo šta radi EU. Svaka cipela mora imati deklaraciju, kao što i za naše traže. Kako nama, tako njima.

Najavili ste da planirate radnike iz fabrike u Mrkonjić Gradu prebaciti u Banjaluku, zbog čega?
-To je jedna od opcija spasavanja fabrike, jer imamo manjak posla, i onda bi radnicama u Mrkonjiću bilo ponuđeno da pređu ovdje. Po zakonu Republike Srpske do 60 kilometara može se radnik premjestiti, uz obezbijeđen prevoz, a Mrkonjić Grad spada u tu daljinu. To je jedna od opcija, moguće rešenje koje je na stolu, ali nismo se još za to odlučili. Ako se mora, bolje je odsjeći ruku nego tijelo. Mada, ni to nije lako, ne može se preko noći, a ima i drugih okolnosti. Mrkonjić je i onako mrtav grad, a bez fabrike još je gore. Naših 350 radnika radi tamo. Nas niko od opštinske vlasti nije godinama obišao ni da pita kako nam je. Nama treba pomoć čitavog društva, mi više sami ne možemo. Ja ću se do zadnjeg boriti da se to ne desi, međutim, jednostavno ne mogu sve na svoja plaća preuzeti.

Kakvi su poslovni rezultati na kraju godine?
– Pa završićemo godinu, da kažem, na infuziji. Imaćemo realizaciju od oko 21 milion maraka, što je oko osam odsto budžeta grada Banjaluke, a nekad je bilo 10. Završićemo godinu na pozitivnoj nuli. Pozitivno je da ćemo platiti sve poreze i doprinose, nikom nećemo ništa biti dužni. To je preživljavanje, ali eto velika je stvar, ispunjene su i sve obaveze prema dobavljačima, struja, voda, obaveze prema državi, nema dugova. Za mene lično to je velika stvar, i jeste za preduzeće u realnom sektoru, koje se bavi niskoakumulativnim poslom. I moram tu da naglasim, zahvaljujući podršci Vlade Republike Srpske i predsjedniku Dodiku, nama su uvedeni manji doprinosi, jer je u pitanju ženska radna snaga, puno je bolovanja, puno je trudnica, porodilja… Ali i uz te olakšice koje imamo za doprinose, BEMA će opet ove godine dati preko dva miliona maraka za poreza i doprinose. To nije zanemarljivo. Da doprinosi nisu umanjeni, tvornica bi propala a država bi ostala bez dva miliona. Nama je od nove godine najavljeno povećanje minimalca, pa u martu opet, pa povećanje struje, povećanje mrežarine, hrana poskupljuje, inflacija je najveća u Evropi, tako da mi ne možemo raditi. Biće teško.

Više puta ste govorili da ni državne institucije ne naručuju domaću obuću, već uvoze iz inostranstva. Da li se tu stanje promijenilo?
– Tako je, kad smo počeli domaću proizvodnju, mi smo očekivali da ćemo moći računati na tendere za policiju, zdravstvo, rudnike, za Elektroprivredu, Šume… To su isto milioni maraka koji idu van zemlje. Ni tu ništa nismo uspjeli da odradimo. Raspisuju takav tender da se radi o obući koju niko ne pravi u BiH. Obično kompanija iz Austrije to dobija. Zatim, traži se najpovoljniji izvođač, a da traje tri godine obuća, da je policajac ne maže kremom, da je suši u rerni, pa ne može to niko. Ako hoćete najjeftinije, neka policija naruči obuću preko Temua.

I uz olakšice koje imamo za doprinose, BEMA će opet ove godine dati preko dva miliona maraka za poreza i doprinose. To nije zanemarljivo. Da doprinosi nisu umanjeni, tvornica bi propala a država bi ostala bez dva miliona

Šta vas još pogađa?
– Vrijeme se urotilo protiv obućara, klimatske promjene najviše utiču prodaju. Četiri godine bez snijega, u januaru morate smanjiti cijene, roba stoji u magacinu, inostrani partneri smanjuju narudžbe. Mi na lageru imamo 500.000 maraka zamrznute robe, to su ogromne pare. Nama je glavna prodaja zimske obuće, odatle su nam najveći prihodi. A kupovna moć je pala, narod se sveo na jedan par obuće. Razmišljamo i da zatvorimo određeni broj prodavnica, ostavićemo samo ovu u krugu fabrike. Radnike ćemo prerasporediti drugačije, neće biti otpuštanja, jer danas je radnik vrijednost. Nažalost, svako mašta da se zaposli negdje u Vladi i opštini, gdje se ne radi, a ide plata. Mislim da će glavni gubitak biti za tržište. Mi imamo jeftinu, a kvalitetnu obuću, obuću za srednji stalež, i on će najviše izgubiti. Mi ćemo biti na gubitku, jer smo od te realizacije za domaće tržište mogli da godišnje platimo struju. Nije ni to malo, ali nekad se ne može raditi i ići u gubitak.

Kako je sa stranim partnerima?
– Sve je teže, a vjerujem da će sledeće godine biti još teže. Ove godine smo imali za 25 odsto manje narudžbi. Klimatske promjene, tople zime, pada prodaja, padaju narudžbe, onda nema ni posla dovoljno. Druga stvar, Njemačka je u krizi i to se osjeti. Njemački građani su godišnje kupovali 6 do 8 pari cipela, to je njihova statistika pokazala. Sad u prosjeku kupuju dva para. Auto industrija koja je nosila njihovu srednju klasu doživljava krah, i slične industrije koje su održavale standard tih ljudi. I čim počne kriza, ti ljudi počinju da šparaju. Ta ekonomska kriza je surova, ona gazi sve redom, to je lančani sistem. Zatim, sve veći su zahtjevi partnera. Traži se dlaka u jajetu, nulta stopa tolerancije, sve što ne prodaju pokušavaju vratiti na reklamaciju. Kad naručuju, oni plaćaju samo čisti rad u proizvodnji, tu se ne računa ni poslovođa, ni kontrola kvaliteta, ni magacioner, ni portir. Onda idu na to da nam ukradu na minutu. Odrede da je za cipelu potrebno 60 minuta i plaćaju po tom mjerilu, a za to treba 70, možda i 80 minuta. Ja to znam, ja cipele pravim 51-u godinu. I nema, ostavi ili uzmi, po njihovim uslovima. Kad biraju partnera, gledaju u sitna crijeva, kako radimo ovo, kako hranimo radnike, i kad sve uslove ispunimo, uzmi ili ostavi njihovu ponudu. Borimo se sa Albanijom, Indijom, Malezijom, Indonezijom, oni uzimaju sve više poslova, a posla je sve manje.

Predsjednik ste Rukometnog saveza Republike Srpske, kako je izgledala prethodna godina u tom sportu?
– Meni sredinom sljedeće godine ističe drugi mandat u RSRS, znači već osam godina sam na čelu Saveza. Mandat ističe u maju, ali povući ću se u junu kad se završe takmičenja, mislim da je to korektno, da ne odlazim nekoliko kola prije kraja. Moram da kažem da sam Rukometni savez digao na jedan nivou u odnosu na ono što smo zatekli. Mislim da smo odmah iza fudbala, što je fenomen, jer u fudbalu ima para, a kod nas nema. Ranije smo od ministarstva sporta dobijali 3.000 maraka na godišnjem nivou, a u zadnjih pet godina nismo dobili ni feninga. Rukomet je u velikoj krizi kao sport, jednostavno, bez para se ne može. Nema podrške, a od klubova se traži da igraju evropska takmičenja, to je nemoguće. Mora se napraviti sistem, razdvojiti amaterski i profesionalni sport, privatizovati sport i donijeti zakon da privatnik iz dobiti može izdvojiti 10 odsto i da na to ne plati porez.

Rukometni savez sam digao na nivo u odnosu na ono što smo zatekli. Ovo što smo do sada uradili je maksimum što se može na entuzijazam i želju, a i to se nakon nekog vremena gasi

Oni koji imaju pare, kao banke, neće da ulažu ništa. Ovo što smo do sada uradili je maksimum što se može uraditi na entuzijazam i želju, a i to se nakon nekog vremena gasi. Ja se nakon ovog mandata povlačim, ne mogu više, što bih se davao za nešto, pa imam i porodicu i unuke, posvetiću se njima. Tražio sam od premijera Minića da se izdvoji nešto za sport. Ljudi moraju da shvate da sport nije trošak, već investicija. Investicija u zdravlje te djece, pa koliko košta liječenje djece zbog krive kičme i ravnih stopala, koliko košta liječenje jednog narkomana. A to se sve spriječi ako se djeca usmjere u sport.

Čini se da je aktivnost u koju se najviše dajete emotivno Košarkaški klub invalida Vrbas. Tu nećete odustati?
-To nije samo sport, to je više od sporta, to je rehabilitacija, to je socijalizacija tih ljudi. U Italiji, svi ljudi sa posebnim potrebama moraju da se bave sportom. Plivanjem, košarkom, amputirci odbojkom. Da da se takmiče, da se druže, da putuju, a to košta. A košarka u kolicima je skup sport. Mi samo u kolicima imamo 300.000 maraka. Kolica moraju biti za svakog drugačija, u odnosu na visinu, težinu, bolest. Ne može neko u kolica koja nisu za njega, pa da se još i pogorša njegovo zdravstveno stanje. Zato su kolica skupa, jer se prave po mjeri. Ali sit gladnom ne vjeruje.

Dobili ste pojačanja iz Rusije, pa su i takmičarske ambicije porasle. Kako je došlo do te saradnje?
– KKI Vrbas je prvak BiH 12 puta za redom. Nije lako ni u čemu biti prvak. Sada smo se pobratimili sa klubom BARS iz Kazanja. Oni su nas pratili preko interneta, svidjelo im se to što radimo, pa su nas pitali da sarađujemo. Prvo su došli u Banjaluku, i tu smo ih dočekali divno, bili su pet dana, pun program, i moram se zahvaliti kabinetu Predsjednika i Gradonačelniku, jer su nam omogućili sredstva. Mi smo išli kod njih u Kazanj i oni su nas isto držali ko na dlanu. Predložili smo im da preko nas izađu u Evropu, pošto su pod sankcijama, da njihovi igrači igraju za nas. Igrali smo u Podgorici sa njihovih četiri igrača i njihovim trenerom, a pridružiće nam se i peti igrač. Nismo bili uigrani, pa smo jednu utakmicu izgubili, drugu pobijedili, ali najvažnije je da smo zajedno i oni će doći na finalni turnir regionalne lige, i sa njima idemo na titulu. A najvažnije je koliko su njihovi mediji pisali o tome što su oni gostovali kod nas, koliko je tu divnih riječi bilo, to je promocija o kojoj govorim stalno.

SVESRPSKI KUP
Kad sam postao predsjednik Rukometnog Saveza RS insistirao sam da tom takmičenju damo na značaju. Mi smo jedino takmičenje koje se zove Svesrpski kup. Uveli smo da ga igraju ne samo muškarci, već i žene. U ženskoj konkurenciji se igra jedan meč, a u muškoj šaljemo dva kluba. Partizan i Vojvodina igraju polufinale, a to je ujedno i meč Superkupa Srbije, a sa naše strane igraju Sloga i Leotar, ali imaju pravo da se pojačaju sa po tri igrača iz drugih klubova, da bi bili konkurentniji, jer klubovi iz Srbije su evropski nivo. Igraće se u Nišu, 2. i 3. februara, to nam je posebno drago da se predstavimo u jednom većem gradu.

POMOĆ ZA INVALIDE
Zahvalili ste članici Predsjedništva BiH, Željki Cvijanović, jer je pomogla rješavanju jednog problema nabavke kolica za invalide. O čemu je riječ?
-Evo kakva je situacija. Ljudi sa paraplegijom od fonda dobiju neka jeftina kolica, koja su teška, koja se ne rasklapaju, i onda to nije pogodno za neke aktivnosti. Kad smo problem predstavili gospođi Cvijanović, ona je u roku sedam dana pozvala ministra zdravlja Šeranića i direktora FZO Kusturića, pa smo dogovorili da se za tih 50-60 ljudi nabave kolica koja invalid može sklopiti, sjesti u auto, ubaciti kolica, izvaditi, rasklopiti i ići kud hoće. To im olakšava život. I sa malo volje, napravi se pomak. Ali borimo se dalje. Nije u redu da paraplegičar ima do Fonda jedan kateter dnevno. Borimo se da se obezbijedi barem pet, da bude silikonski a ne plastični, pa u Sloveniji fond pokriva deset. Pa ljudi moji, nisu to milioni.