DARKO BANJAC: Timski rad i vojnička disciplina su ključ uspjeha

Nikada nije zamišljao da će postati direktor zdravstvene ustanove, a još manje banje Mlječanica, koja je pored njegovog rodnog sela, gdje se igrao i vozio bicikl. Pokazao je da se odlično snalazi i u toj poziciji, koristeći vještine koje je “pokupio” tokom krivudavog puta koji je započeo sa željom da postane vojno lice. Policajac, pravnik, narodni poslanik u nekoliko mandata, ljubitelj istorije i Rusije, poštovalac tradicionalnog načina života… i direktor. Sve to pokazuje na koliko nivoa teče njegova karijera, ali da se na svakom pridržava istih principa

razgovarao MARKO ŠIKULJAK      foto Aleksandar ARSENOVIĆ

Kao politički debitant Darko Banjac maštao je isključivo o poziciji “narodnog tribuna” u skupštinskim klupama. Izvršne funkcije ga nisu privlačile, iako je svjestan da se u nekom trenutku mora preuzeti odgovornost. Kada je se obreo na direktorskoj funkciji, bilo je to u oblasti sa kojom je imao malo veze, a u situaciji za koju kaže da je pomišljao da prvog dana odmah “pobjegne”. Ipak, rezultatima u transformaciji Specijalne bolnice za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Mlječanica, pokazao je vještinu kao rukovodilac, oslanjajući se na vojničku disciplinu, koja je stekao tokom školovanja i želje da postane oficir.
– Završio sam Srednju školu unutrašnjih poslova, to je za mene bio prirodan izbor, jer je u mojoj porodici bilo dosta oficira, ja sam uvijek volio vojsku, tu službu, način organizacije, disciplinu… Dvoumio sam se da li idem u srednju školu unutrašnjih poslova ili srednju vojnu školu. Vojna škola je bila u Beogradu, trajao je rat, otac je bio na ratištu, pa sam se odlučio da budem bliže kući i porodici u ta teška vremena. I došao sam u Banjaluku, prvu godinu smo bili u kasarni Vrbas, odnosno centru vojnih škola Rajko Balać. Tu sam završio prvi razred, a onda smo preselili kod zelenog mosta, kako je tad bilo popularno reći. Bio sam četvrta klasa srednje škole unutrašnjih poslova i bio među pet najboljih učenika. Nakon toga, počinem raditi u MUP, prvo kao običan pozornik i druge poslove. Ostala je želja da odem na vojnu akademiju, ali sam po savjetu nekih prijatelja koji su radili u policiji, upisao pravni fakultet. Kažu, za vojsku nikad nije kasno, upiši ti pravo.

Kada sam ulazio u politiku, nisam maštao da budem ni ministar ni načelnik opštine, uvijek me je privlačilo da budem narodni poslanik

Kako internatska škola oblikuje čovjeka?
– Prije svega, nas je bilo 49 u jednoj spavaonici. Ja sam imao neku vrstu discipline, ali nije blizu takvu kakva se tražila. Ljeti se ustaje u 5:20, pa fiskultura, pa nastava… Kasnije su pomjerili buđenje na 6:30, pa onda vojno zatezanje kreveta, kako se to govorilo: da dinar može od njega tri puta da odskoči. Nekada su bile pune oči suza kad vam po pet puta razvale krevet dok ga ne zategnete kako treba. I dan danas gdje god da spavam iza mene je krevet zategnut, ja to radim po navici, po rutini. Ili recimo kad se pakujem za put, vidim te uticaje. Jednom su me kontrolisali pri ulasku u EU, otvorite kofer, čovjek pogleda i pita, jeste vi vojnik. Način slaganja kofera je i danas vojnički, ali i način organizacije kao predsjednik partije svega, jednostavno ima u sebi taj vojnički duh i disciplinu koja ne može da izađe iz mene.
Sa 14-15 godina, bilo je teško privići se na sve to, na odvojenost od kuće. Međutim, steknete mnogo prijatelja, 49 ljudi u jednoj spavaonici, oni se počnu ponašati kao jedan, liježemo u isto vrijeme, naučimo se disciplini koja stvara drugačiji pogled na svijet. Nakon godinu dana kad sam se vidio sa svojim vršnjacima u Dubici, činilo mi se kao da sam stariji četiri-pet godina od njih. Na klasi nas je bilo 272 iz cijele Republike Srpske, i sada kada odem na carinu, u graničnoj službi, obavještajnoj službi, SIPI, svuda u MUP, nalazim drugare iz te klase, i to drugarstvo ostaje za život, jer je nastalo u specifičnim uslovima.

Kako je izgledao rad u policiji?
– Tada je bilo drugačije, u policiji je bilo dosta ljudi iz rezervnog sastava, pa kad dođe pitomac, obučavan da sve radi po pravilu službe onda odmah odskače. Meni je bilo čudan način na koji oni doživljavaju disciplinu, oni se nama čude jer se držimo svih propisa i možda smo previše revnosni. Radio sam u Stanici javne bezbjednosti Kozarska Dubica, na terenu, pa kroz različite sektore, bilo je to zanimljivo iskustvo. I dan danas, ja volim da kažem, ja sam otišao iz policije, a policija nije otišla iz mene. I danas kad na ulici pozdravljam policajca, uvijek to činim sa sviješću da oni rade ozbiljan posao. Narod treba da zna da je policija stub jedne zemlje, koliko je jaka policija jaka je i država. Znam da neko može reći, ovaj ne valja, onaj ne valja, ali ne možemo generalizovati na osnovu pojedinaca. Svugdje ima grešaka, ali ljudi koji rade u policiji rade ozbiljan posao, i drago mi je što policija zadnjih deset godina jača i bolje je opremljena.

Narodna skupština s jedne strane je velika govornica, ali i veliko pozorište, javna scena na kojoj svi objašnjavamo i branimo naše politike

Umjesto vojne akademije vaš put je bio pravni fakultet, kako danas gledate na ishod te odluke?
– Tad sam poslušao savjet drugih, danas se ne bih ni dvoumio. Kad se školujete za vojsku, tu se učite za jednu stvar, to je prilično usko. Pravni fakultet mi nije bio stran što se tiče učenja i predmeta, jer naša srednja škola je imala pravne predmete, upravno pravo, krivično pravo, krivično materijalno pravo, u suštini sam došao na materiju koju smo učili u srednjoj školi, što nisu učili đaci ekonomske škole ili gimnazije. Sa druge strane, prilagođavanje na studentski život, poslije vojne discipline, 600 studenata koji imaju potpuno drugačije poglede i pristup životu, to je nešto na šta se trebalo navići. Volio sam istoriju i na prvoj godini smo imali opštu istoriju, nacionalnu istoriju, rimsko pravo. Ja sam rimsko pravo položio iz prvog puta, za mene je to bilo lako naučiti. Završio sam kasnije master studije iz ustavnog prava u Beogradu. To je odluka kad je već bilo jasno da ću se ozbiljno baviti politikom i ustavno pravo mi je najbliže. U suštini, upravno i ustavno pravo su dvije najbliže oblasti u bavljenju politikom, i kad bi opisivali ono što radimo kao poslanici i kada bi uzeli u knjigu iz ustavnog prava, to se uglavnom poklapa.

Da li ste pri ulasku u politiku razmišljali da postanete ministar ili načelnik Dubice?
– Zanimljivo pitanje, ali ni jedno od toga, uvijek me je privlačilo da budem narodni poslanik. Da li se čovjek rodi sa nekim oratorskim vještinama ili ih brusi na pravnom fakultetu, mene su uvijek privlačili rad u skupštini i rasprave poslanika. Kada sam govorio, jednog dana ću postati narodni poslanik, mnogi su se tada, pa i prijatelji, podsmjehivali. Ali evo, osamnaest godina sam u parlamentarnom životu Republike Srpske. Mi smo u koalicionim dogovoru dobili jedno ministarsko mjesto ali ja nisam želio takvu poziciju i odlučio sam da ostanem poslanik. U budućnosti ćemo vidjeti da li ću nekad preuzeti funkciju u izvršnoj vlasti, ali za sada mi se više sviđa da na političke procese utičem kao poslanik i predsjednik stranke.

U šali ste rekli da volite pečenje rakije i pečenice, te da to na neki način postaje vaš politički stav – ta praksa je antiglobalistički stav i odnos na liniji tradicionalno i moderno?
– Mnogi ljudi su izgubljeni u globalizmu. Mi smo zaboravili ono što nas je vijekovima održavalo kao ljude. Nisam protivnik svega što donosi tehnološki razvoj, ali zamislite da se samo skoncentrišemo na to da internet bude sve, da nam telefon bude sve. Jednostavno, vremenom se sve više i više gubi lična komunikacija, odnos sa čovjekom. Gledam našu djecu, pošto sam i otac jednog dječaka od 11 godina, oni su na telefonu, oni se uvežu i igraju igrice preko kompjutera. Izgubile su se aktivnosti i zajedničke igre, vožnja bicikla, igranje lopte, druženje. Sad se postavlja pitanje šta je prije svega zdraviji život i kako ovaj sada bolje usmjeriti. Osim toga, jedan narod odražava tradicija i običaji. Mi kad vidimo na Oktoberfestu one djevojke u njemačkim tradicionalnim nošnjama, kažemo svaka čast, a gdje su onda naše nošnje u takvim prilikama. To odražava našu istoriju, a narod ne može opstati ako ne čuva jezik, pismo, svoju istoriju i tradiciju. Ne kažem da trebamo da živimo svaki dan tu tradiciju, nego da je čuvamo kroz svaki dan. To je suština. Ja se ne stidim rakijskog kotla, kad je jasno da su naše domaće rakije najbolja pića, bolja od viskija. Očuvanje tradicije, očuvanje porodice kao nukleusa, to je ono što će nam pomoći da se sačuvamo i kao narod i kao ljudi. Ja stvarno to tako mislim i u Narodnoj partiji Srpske se nalaze ljudi koji slično misle i to jeste politika stranke, javno je govorimo. Mnogi kažu da se trebamo diplomatski ponašati, uvijati… Šta je smisao politike ako se ne smije reći ono što mislimo? Ja mislim da svako od nas treba da kaže ono što misli i da zastupa svoju politiku. Poštujem onoga ko se ne slaže, to je apsolutno njegovo pravo.

Završio master studije iz ustavnog prava u Beogradu. U suštini, upravno i ustavno pravo su dvije najbliže oblasti u bavljenju politikom, ono što piše u udžbenicima i ono što je potrebno političarima gotovo se preklapa

Kad govorite o stranačkim rezultatima kažete da je zaslužan timski rad, a spominjete da je vaš recept vojnička disciplina. Kako se pronalazi ravnoteža između to dvoje?
– Timski rad dovodi do rezultata, od Trebinja do Krupe na Uni mi treba da predstavljamo jedan tim kako bi došli određeni rezultata i zastupali politiku koju promoviše Narodna partija Srpske. U političkoj partiji je veoma bitno da predsjednik stranke ne bude taj koji će odlučivati apsolutno sve, to nije pravi način. Kada sjednemo, moramo da kažemo šta je dobro a šta ne, da raspravljamo o problemu. Možda ja nisam u pravu, možda će sutra se sve vidjeti bolje, kad saslušate 10-15 ljudi. To je timski rad što se tiče politike, a što se tiče funkcionalne organizacije stranke, slažem se, tu ima tih vojni primjesa, ali to je suština vojske. Vi možete biti general, ali ako nemate pukovnike, majore i vojnike, onda vi ste general ničega. Vojna jedinica je nevjerovatan tim, sklad, da vojnik radi ono što treba, major da radi ono što treba, pozadina da radi sve što treba, da bi se došlo do uspjeha. Uvijek sam govorio da u NPS ne može jedan čovek biti zaslužen za rezultat. Prošli smo cenzus i ostvarili nešto što niko nije očekivao, nije to zahvaljujući Darku Banjcu, nego i Diki Cvjetinoviću, Draganu Galiću, Jovici Vlatkoviću, Siniši Nikiću i mnogim drugim, izvinjavam se onim koje ne pominjem. To je rezultat svih nas zajedno. I kada kažem tim, na takav način treba da gledamo. Moraju se uvažavati predsjednici opštinskih i gradskih odbora, moraju se uvažavati ljudi. Uvijek ističem, nemojte da govorimo građanima i narodu ono što ne možemo da uradimo. Što obećamo, moramo da ispunimo. I opet kažem, govorim ono što mislim, bez uvijanja ni pojedincima ni narodu. Jednostavno, takve osobe se nalaze u NPS, a takav sam i ja i takvi ćemo biti u budućnosti.

Kako iz vašeg ugla izgleda rad u Narodnoj skupštini?
– Narodna skupština s jedne strane je velika govornica, ali i jedno veliko pozorište, reći ću iskreno kao i sve što kažem. Ne u negativnom smislu. Zna se uvijek kako će neko glasati, međutim, vi branite svoj stav zašto tako glasate. Morate se spremiti da odbranite svoj stav. Naravno, uvijek je lakše biti opozicija. Napadati se može sve. Ne govorim ovo zbog današnje opozicije, i ja kad sam bio u opoziciji lakše je bilo kritikovati. To je javna pozornica, gleda vas hiljade ljudi, tu su gosti, ambasadori, udruženja. Na početku, bez obzira koliko ja tada iskustva imao u držanju govora, veoma brzo se preznojite ako vidite da nešto ne ide kako treba. Narodnom poslaniku se može odmah odgovoriti ako se ne slažete sa njim, a to nije lako, morate biti spremni i vladati materijom.
Ja se ne javljam se često, ali kada god se javim u Narodnoj skupštini, trudim se da to bude tačno, jasno, precizno i da me razumiju oni kojima govorim, i gledaoci i poslanici. Narodnim poslanicima se mora dopustiti da govore ono što misle, naravno bez vrijeđanja, i na ličnom, ali i na porodičnom nivou. Poznat sam po tome da nikada nikoga neću vrijeđati na ličnom nivou, a pogotovo nešto prozivati članove porodice, jer to je nešto iznad politike.

Koga cijenite od poslanika, nevezano za stranačku pripadnost?
– Svi narodni poslanici su različiti, imate ljude koji kada ustanu i pričaju, odmah privuku pažnju, izazovu smijeh u sali… Na primjer, imate Natašu Radulović koja u suštini nije glumila za govornicom, nego ja sam takva kakva jesam. Cijenim direktnost, otvorenost, autentičnost. Zatim, sjećam se diskusija profesora doktora Željka Mirjanića, koji je jednom vrijeme bio i šef kluba poslanika SNSD-a, koji izlaže jasno, tačno, precizno, a kada se javite da mu replicirate, vi to radite sa uvažavanjem i obrazlažete svoje stavove najbolje što možete. Bez obzira što je opozicija, mogu istaći i Nebojšu Vukanovića, koji je takođe svoj. Mogu mu zamjeriti što improvizuje, dobije od nekog poruku i bez provjere iznese pogrešan podatak, ali njegov nastup je upečatljiv. Bez obzira na sve, mi između sebe ne treba da se mrzimo, nego da sukobljavamo različite stavove.

Na kraju prvog radnog dana u Mlječanici otvorio sam prozor, gledao u  Kozaru i iskreno, razmišljao sam da li treba uopšte da ostanem ili da odmah odem dok još imam vremena za to

Kako ste se odlučili da preuzmete rukovođenje Mlječanicom, da li je to bila želja da uradite nešto u vašem kraju?
– Slučajno, neplanski. Prije mene je direktor bio Dragan Brdar, koji je zaveo red, prije svega finansijski i disciplinu, ali u bolnici koja je bila oronula nije se moglo uraditi više bez velikih ulaganja. On je odlučio da se povuče i podnio je ostavku. Pošto je iz naše stranke, razmatrali smo ko će ga zamijeniti, na kraju smo odlučili da ja preuzmem funkciju, privremeno dok ne nađemo drug rješenje. Kad sam imenovan otišao sam i obišao bolnicu, vidio da je to objekat star 30 godina, oronuo. Jednostavno bolnica ima uređene finansije, ima disciplinu, ima perfektnu organizaciju, a objekat u katastrofalnom stanju.
Nakon sat vremena obilaska, ušao sam u kancelariju, otvorio prozor i pogledao u Kozaru. Tu je moje selo Brekinje, ja sam se tu igrao, vozio bicikl pored bolnice, vidio ljude u mantilima… Pomislio sam Bože, gdje sam došao, da li je moguće. I ja sam se preznojio, maj mjesec, rosa napolju, sjećam se i danas te jeze koja me je uhvatila. Došlo mi je bilo da zaplačem, jer nisam znao u kom pravcu će to ići. Onda sam sjeo, dva i po sata sam bio sam, razmišljao o tome da sam ja odatle i to su moje komšije, sad sam direktor i treba dati sve od sebe. Počeo sam da pozivam ministre. Energetska efikasnost, projekat mijenjanja stolarije, pa renoviranje unutrašnjosti. Sjećam se tada sastanka sa ministrom zdravlja Alenom Šerenićem, ministarkom finansija Zorom Vidović, kada sam rekao šta planiramo, tad su cijene svega bile niže, trebalo nam je 300.000 maraka, a ministarka pita, dobro Darko koliko ste vi obezbijedili, ja sam rekao nula. Nasmijala se i pitala, kako misliš nula? Pa nula, ja sam očekivao od vas. Onda smo imali sastanak sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, i moram biti iskren u potpunosti, on je rekao napravite projekat, idemo u to. Kada smo napravili projekat i prezentovali sve, on je rekao: ja ću stati iza ovoga projekta, ovo moramo napraviti. I do dan danas, on stoji iza projekta Mlječanice, kao i vlada Republike Srpske, ministri Šeranić i Vidović, Radovan Višković i Željka Cvijanović, svi su oni dali ogroman doprinos da Mlječanica bude onakva kakva je sad. Suština je da se ne smije odustati, da se mora biti uporan i zahvaljujem svima koji su prepoznali potrebu da se ovako nešto uradi.

Kako danas izgleda Mlječanica nakon svega što je urađeno?
– Naši kapaciteti su konstantno popunjeni i imamo sto pacijenata na čekanju. Potrebno je povećati kapacitete, još oko 120 ležajeva da bi ozbiljnije odgovorili potrebama pacijenata. Voda u Mlječanici je posebna, postoji još jedna takva u Evropi. Ono što smo do sada uradili dijelimo na zdravstveni i turistički dio. Renovirali smo u potpunosti sve ljekarske prostorije, kinezi sala, elektroterapija, prvi sprat soba, kuhinja, zatim izgrađena je nova dijagnostika. Imamo najsavremeniji CT aparat u BiH, EMG aparat, RTG aparat, ultrazvuk, DXA, sve najnovije generacije. Mlječanica pravi najveći broj DXE pregleda godišnje u BiH. Za sve to imamo stručnjake koji rade na tim aparatima, naši ljekari su bili na obukama i subspecijalizacijama prije nego što su uređaji nabavljeni.

U Mlječanici imamo najbolji dijagnostički centar, laboratorija je opremljena najsavremenijim uređajima koji postoje na tržištu

Izgradili smo poluintenzivnu njegu sa 44 najsavremenija ležaja, podnim grijanjem, ulaznom i izlaznom ventilacijom, takođe među najsavremenijim u regionu. Izgradili smo petnaest bungalova kapaciteta 50 ležajeva. Da napomenem da smo sve gradili od izoteksa, materijala koji je izuzetno energetski efikasan a ujedno nudi otpornost na zemljotrese, tim materijalom se grade bolnice i u zapadnoj Evropi. Izgradili smo hidroblok koji je jedinstven na Balkanu, na otvaranju je bila Danica Grujičić, naš poznati neurohirurg, koja je bila fascinirana svime što smo napravili i baš je tako rekla – ovo nema na Balkanu. U hidrobloku se pored bazena, kada, nalazi i blok sa hiperbaričnim komorama. Imamo jednu osmomjesnu i dvije jednomjesne komore, sa kojima smo ušli u krug tri najbolja barocentra u regionu. To mnogo znači jer hiperbarična medicina postaje broj jedan u svijetu i ima primjenu od liječenja dijabetičara do oporavka sportista. A otvaranjem našeg hiperbaričnog centra rasterećujemo i naš zdravstveni sistem.

Šta ostaje za realizaciju u narednom periodu?
– U ovoj godini ćemo završiti novi vešeraj, te proširenje restorana. Ovde stavljam tačku na onaj dio koji nazivamo zdravstveni, koji se tiče bolnice. U oktobru očekujemo da će biti završen sportski centar sa fudbalskim stadionom, koji će imati vještačku travu i 350 mjesta na tribinama, te FIFA licencu. Tu će biti i dva teniska terena, te multifunkcionalni sportski teren za mali fudbal, košarku i rukomet. Do kraja godine planiramo da raspišemo tender za izgradnju dva slana jezera sa šetališnim stazama, dok se radi projekat za izgradnju novog paviljona, koji će imati 120 ležajeva. U budućnosti imamo plan da se napravi sportska dvorana, te hotel, što je obiman projekat za koji mislim da će biti potrebno ući u javno-privatno partnerstvo.

JOVAN RAŠKOVIĆ KAO UZOR
Čitao sam dosta o Jovanu Raškoviću i mislim da je bio vizionar sa realnim pragmatizmom. Vidio je unaprijed šta se može desiti i govorio da srpski narod treba da ima jaku autonomnu pokrajinu u okviru Hrvatske, da bi se sačuvao kao narod. To, na primjer, nije mnogima odgovaralo, a sa ove tačke gledišta to je bilo dalekovido. Vidite koliko je on daleko vidio. To je bilo realno, pragmatično i vizionarski. Mislim da je bio čovjek ispred svoga vremena, što se vidi kad pročitate njegove govore ili ono što je pisao. Poslije njegove smrti napravljene su brojne greške, postavlja se samo pitanje da je ostao živ i imao uticaja na politiku, u komu smjeru bi sve ovo kretalo. Pogled u daljinu i u širinu je nešto što mi se sviđa i što sam učio od njega. Bio je čovjek dugoročnog plana od 10, 15 ili 20 godina, vidio je stvari koje će se mijenjati, dolaziti. On je znao da neke stvari moraju postepeno da dođu. A kroz to što dolazi postepeno, on je radio ozbiljno na očuvanju svog naroda, njegovog identiteta… I to mi se naravno sviđa kod njega, znati isplanirati, sad stvari stoje tako, sutra ne može drugačije, ali vidjećemo za koju godinu.

PARLAMENTARNE POSJETE
Bio sam član dvije delegacije NSRS koje su primljene u ruskoj Dumi, gdje smo dočekani uz najveće počasti kao najbrojnija delegacija. Tada smo imali priliku da se sastanemo sa Valentinom Matvijenko, predsjednicom Savjeta Ruske Federacije, sa predsjednikom ruske Dume gospodinom Volodinom, sa prvim zamjenikom Sergeja Lavrova, Vladimirom Titovom. Titov je na mene ostavio najveći utisak, jer je to diplomata sa ogromnim iskustvom, kao i gospodin Kosačov, zamjenik Valentine Matvijenko. Zanimljivost je da sam upoznao Valujeva, bivšeg bokserskog šampiona koji je član Dume, koji mi je jednom prilikom bio domaćin u obilasku Moskve. Upoznao sam i Kareljina, rvačkog šampiona koji je član Savjeta Federacije. Kada se slikate sa njim i pošaljete prijateljima koji su bliski sportu vidite šta je oduševljenje jer bi svi voljeli da sretnu takvu legendu. Kad govorimo o ličnim odnosima, istakao bih Aleksandra Zaldostanova, zvanog Hirurg, poznati vođa Noćnih vukova. Njega je predsjednik Republike Srpske odlikovao 9. januara 2018. ordenom časti sa zlatnim zracima i ja sam imao tu čast da u ime predsjednika Republike uručim orden koji je dodijeljen Zaldostanovu. Predao sam ga na obilježavanju godišnjice moto kluba Noćni vukovi, na koju sam putovao sa našim zajedničkim prijateljem, Goranom Tadićem, predsjenikom Noćnih vukova Republike Srpske. Nevjerovatno je koliko taj čovjek ima ljubavi za Republiku Srpsku i koliko nas promoviše u Rusiji.

ISTORIJA
Mnogo volim čitati o istoriji i volim je znati. Fascinira me srednji vijek i car Dušan, koji je stvorio najmoćniju srpsku državu u istoriji. Mi smo za vrijeme njega dobili patrijarha srpskog, što je jako zanimljivo, mi smo imali autokefalnost, ali nismo imali patrijaršiju. To je sve bilo značajno kroz našu istoriju, za očuvanje našeg identiteta. Takođe, u savremenoj istoriji me fascinira koliko smo mi kroz tu istoriju donosili slobode drugim narodima, a koliko smo stradali od tih istih naroda kojima smo donijeli slobodu. To je nešto nevjerojatno kada pročitate sve činjenice.

RUSIJA
Rusija me fascinira kao jedno veliko carstvo i način na koji funkcioniše. Tamo sam bio više puta i svaki put me oduševi koliko su ulice tih velikih gradova čiste, fascinira me način razmišljanja, odnos prema tradiciji, prema kulturi. Oni su se, u suštini, uspjeli odbraniti od globalizma kroz svoj društveni koncept. Taj globalizam im nije ušao u pravni sistem, u školstvo… Puno ulažu u zaštitu zdravlja svog stanovništva, u školstvo, jer smatraju da obrazovanje drži jednu zemlju. Fascinira me i to koliko su posvećeni domaćoj proizvodnji umjesto uvozu i kada odem tamo i kada nešto jedem, osjetim da je to onaj ukus nečeg domaćeg, bez obzira da li ste u Moskvi ili u nekom selu.